I dok eksplozije paraju uši tamošnjem napaćenom narodu, bez izgleda da bi mogle utihnuti uskoro, život se u Crnoj Gori, makar na papiru, konačno vraća u normalan tok kako pandemiji korona virusa ponestaje metaka. Rano je za konačno proglašenje pobjede, rekli bi stručnjaci.

Ali, ukoliko bismo mogli da o nekom događaju u Crnoj Gori govorimo kao o završnom udarcu u metaforičkom smislu, makar u sferi umjetnosti, onda se takav odigrao krajem ove radne sedmice. I nije izostala poruka – samo da rata ne bude.

Katarza

Obećao je Božo Vrećo u razgovoru za CdM pred dolazak u Podgoricu da će oba koncerta u KIC-u “Budo Tomović” biti ljekovita u ovim teškim trenucima po svijet, te da iskrenost, ljubav, magija i najdublje emocije sigurno neće izostati pod krovom “srca kulture”.

Kada je uzdignutog čela i na štiklama napuštao rasprodatu Veliku salu, ruku pod ruku sa vrhunskim pratećim muzičarima Markom Nikolićem (klavir i harmonika), Demirom Kanturovskim (truba) i Kadirom Doganom (bubanj), apsolutno svi prisutni nisu imali kud osim da konstatuju da je interpretator sevdaha ispunio obećanje i da se čekanje od 2019. isplatilo – u svakom smislu.

Ako je i bilo bojazni da će i Božo i publika “sagorjeti” usred velike želje za novim susretom, te da zbog te nekontrolisane doze emocija razum neće uspjeti da isprati srce, sve sumnje pale su u vodu već prilikom prve numere uvodnog koncerta. Valovita “Aladža” ubrzala je rad srca toliko da se Božo odmah “požalio” kako mu je vruće, uprkos tome što je odabrao ležernu svilenu haljinu za noć pred prijateljima.

Na prelazu između numera “Selim” i “Krila” ostajao je i bez minđuše, valjda u vrtlogu na bini koji savršeno oslikava njegovu zaljubljenost u sve što vidi, osjeća, čuje i prepoznaje ispred sebe. Da je i on čovjek od soli, a ne od kamena, potvrdio je priznanjem da se, poput mnogih u sali, ponekad znao i zaljubiti u neku tamo budalu. A svaku suzu potom je prelivao u stih i pokret, zahvaljujući blagodati od Boga i, recimo, “Krilima”.

U noći satkanoj od najfinijih emocija, dok je vladala savršena sinergija, princ sevdaha, a bez dileme i princ Podgorice, na tren je “naredio” muzičarima da odlože instrumente, a onda se začula poruka nakon koje je aplauz odjekivao do Ukrajine.

“Eto, toliko smo srećni što smo vam došli. I nadam se da neće biti rata. Taman smo se riješili korona virusa. Hajde da sada prizovemo ljubav. Neka ljubav pobijedi”, apelovao je umjetnik da i oružje padne onako kako posljednjih dana (konačno) padaju i maske.

Rade Šerbedžija, pričajući o užasnom ratu, prije nekoliko dana reče – “bombe padaju usred grada dok možda neka djevojčica svira Čajkovskog na klaviru, bezbrižna i srećna”. Jasno je da još dugo u svijetu neće biti ni bezbrižnosti ni sreće, zbog čega će je mnogi potražiti u pjesmama, a Božove su prava adresa.

Doktorat

Publici je dao dušu na dlanu i pitao je – “da li volite najjače što možete”? Odgovor je stigao u vidu horskog pjevanja “Pašane”, “Ko li noćas miluje ti kosu”, “Što te nema”…

Da Božova muzika zaista mjenja ljude u bolje, odlučnije i srećnije, bilo je evidentno i kada je izvukao keca iz rukava. Izvorna numera “Oj đevojko, moje janje malo”, narodski rečeno – izvađena iz naftalina, uz Božov glas koji je letio kroz vazduh i rušio zidove, te savršenu instrumentalnu podlogu trojca, vukla je noć do zenita, a krunisana je u trenutku kada je Božo poskočio i zaigrao oro.

Koncert je polako klizio iz ruku gostiju dok se Božo pripremao za povlačenje sa scene, no nezasita publika, željna i Boža i sevdaha kao podgorička zemlja kiše usred ljeta, nije namjeravala da to dozvoli tek tako, pa je “Pašana” morala na popravni ispit, iako je i na prvom dobila čistu desetku. Ipak, uz bis Božo je doktorirao.

“Bilo je predivno i hvala za večeras, hvala što niste imuni na emocije. Hvala vam što vas ovo vrijeme nije promijenilo i što još jeste ljubav. Sada i zauvijek”, naveo je Božo prije nego što je isključio mikrofon, a pritom je ugrabio da organizatorima poruči kako bi dogodine trebalo razmisliti i o trećem koncertu, što bi svakako imalo smisla, jer je Velika sala KIC-a premala da tokom dvije noći primi sve one koji bi da zavire u veliku dušu bez oklopa i ljuštura.

Istina je to o ljubavi ili ljubav o istini.

CdM, Danilo Brajković