“Nisam to sve mogao izgraditi bez mojih radnika i zato sam smatrao da je fer da dio svoje zarade podijelim s njima”, rekao je Friese.

“Znate kako kažu da su neki ljudi rođeni kako bi jeli sa zlatnom kašikom. Ja čak nisam imao ni kašiku”, kaže 75-godišnji Donald Friese dok sjedi u sterilnom korporativnom uredu za konferencije u Los Anđelesu.

Friese je pobjegao od siromaštva u kojem je odrastao u Pennsylvaniji 1958. tako što se odmah po završetku srednje škole prijavio u vojsku. Ondje je proveo tri godine, a potom se preselio u Kaliforniju sa svega 125 dolara u svom džepu.

Zaposlio se u skladištu distributera za industriju stakla kao šesti radnik. Polako je napredovao, sve više i više sve dok nije stigao do mjesta partnera u kompaniji. Kada se 1997. stariji partner otišao u penziju, Friese je kupio drugu polovinu kompanije koju do tada nije posjedovao. Tokom godina posao je proširivao, a potom se upustio i u proizvodnju.

Danas kompanija distribuira ili proizvodi više od 65 hiljada proizvoda za industriju stakla.

Sam za nju kaže kako proizvodi sve osim samog stakla. Kada je napunio 70 počeo je razmišljati kako tokom idućih godina na životu održati kompaniju. Tražio je kupca i odlučio se prodati jednom od inače svojih najvećih kupaca, irskoj tvrtki CRH.

Friese je za kompaniju dobio 1,2 milijarde dolara u kešu i 100 miliona  dolara u zadužnicama. Novi kupac zadržao je svih 1600 radnika. Kada je Friese platio porez ostalo mu je 885 miliona dolara.

Pritom svemu je zadržao skladište i distribuciju kroz centre u Sjedinjenim Državama, Kanadi, Evropi i Australiji. Forbes je njegovu vrijednost procijenio na milijardu dolara.

Kako bi se zahvalio svojim zaposlenima iznos od 85 miliona dolara odlučio im je isplatiti kao bonuse. Radnik je minimalno dobio 5 hiljada dolara. 

Nezavisne novine