Najhladnije naselje na planeti Istočnosibirsko selo Ojmjakon (Republika Jakutija) jedno je od najhladnijih mjesta na planeti. To je ujedno i najhladnija tačka na sjevernoj zemljinoj polulopti i najhladnije stalno naseljeno mjesto na Zemlji. Zimi temperatura na ovom „polu hladnoće“ pada na minus 70 stepeni Celzijusa. Teško je zamisliti da ljudi uopšte mogu živjeti u tako teškim klimatskim uslovima, a taj kraj je zapravo čuven po svojim dugovječnim žiteljima, piše Ruska riječ.

U Ojmjakonu se i voda čudno ponaša: ne zamrzava čak i na minus 60. Nema tu nikakvih vradžbina ili šamanizma. Dubina zamrzavanja tla u ovom regionu je najveća na svijetu – do 1500 metara u dubinu. Smrznuta zemlja se širi i potiskuje podzemne vode na površinu. Riječ „ojmjakon“ na jeziku ovdašnjih Tungusa upravo to znači: „rijeka koja se ne smrzava“.

Ovdje nema vjetra, vrijeme je uvijek sunčano, u dolini između planina prostire se mješavina tundre i stepe, gdje mirno lutaju kosmati konji koji nisu veći od cirkuskog ponija i nimalo ne liče na svoje srodnike iz toplijih krajeva: njihova gusta dlaka zimi bude duga i po 10 santimetara, a griva im ne pokriva samo vrat, nego i dio leđa. Izdaleka se ne može lako odrediti da li je konj ili medvjed. Ovi jedinstveni jakutski konji su vršnjaci mamuta. Za Tunguse, ovdašnje žitelje, oni su verni saborci u preživljavanju na „polu hladnoće“.

Foto: Facebook, Eleni Ka

Na mrazu ispod -60 stepeni za nekoliko sekundi može da promrzne lice ako se ničim ne zaštiti – dovoljno je da samo malo dune vjetar. Živa se u termometrima zamrzava, a kad se vrela voda sipa u šolju i prospe u vazduh, pretvara se u sniježni oblak. Vrlo je teško upaliti auto na takvom mrazu.

Strani automobili se po takvom vremenu uopšte ne mogu upaliti, a ruski „Ural“ ili „UAZ“ mogu da se zagreiju samo uz pomoć otvorenog plamena iz let-lampe. A kad se auto tek zagrije, on mora prvih nekoliko kilometara da ide samo pravo, jer prilikom skretanja može da otpadne točak.

Pa ipak, u takvim, reklo bi se neljudskim uslovima ovdašnji žitelji su uspjeli da nađu kompromis sa prirodom i čak su postali slavni po velikom broju dugovječnih ljudi. Na dužinu života vjerovatno utiču već poznati faktori: savršeno čist vazduh, savršeno čista voda, aktivan način života i zdrava ishrana. Ljudi ovdje jedu uglavnom ribu, konjsko meso i mliječne proizvode. Nedostatak voća se kompenzuje divljim plodovima.

Foto: Facebook, Victoria Deryugina

Tungus Andrej Danilov ima 102 godine. Čitav život je čuvao jelene, to mu je bio posao. Tungusi su prestali da prave kolibe od jelenske kože, tako da Andrej noćiva u šatoru od cirade na minus 70 stepeni, i uvijek je raspoložen. Otac mu je živio 117 godina, a majka 108. Andrejevi prijatelji, bračni par Arjan i Afrosinija, žive u okruglom šatoru koji se zove „jurta“. Nikada nisu imali djece, pa su nedavno, kad su napunili 90 godina, usvojili jednu djevojčicu, piše Ruska riječ.

Sada se Arjan i Afrosinija bave gajenjem stoke. Kažu da nikada u životu nisu bili bolesni. Oboje vjeruju da su uzrok njihovog zdravlja dva mliječna proizvoda: hajak i kjorčeh. Hajak po ukusu i boji podsjeća na punomasni puter. Kjorčeh po recepturi liči na naš sladoled: svježe kravlje mlijeko se umuti sa voćnim plodovima, a zatim se dobijena masa zamrzava i od nje se prave lepinje.

Pa ipak, najpoznatije jelo na Ojmjakonu je „stroganina“. Ona počinje da se priprema još dok se lovi riba. Sprema se isključivo od delikatesnih vrsta ribe: kečige, mladice i „čira“ (Coregonus nasus), s tim što riba mora biti ulovljena pod ledom. Tek ulovljenu ribu Tungus ubija jednim preciznim udarcem i pušta je da se zamrzne, ali je sve vrijeme ispravlja, jer ako se zamrzne iskrivljena, teško će se poslije strugati.

Foto: Facebook,Victoria Deryugina

Stroganina se jede skoro isto kao španski hamon. Zamrznutu ribu unose u kuću i odmah počinju da je stružu. Riba se struže tako da svaki sloj bude prošaran potkožnim masnim tkivom – upravo ono sadrži masne kisjeline Omega-3, koje poboljšavaju rad srca i usporavaju starenje.

Sva ova jela nije moguće pripremiti u nekom južnijem gradu, niti ih je moguće dopremiti na jug. Ona postoje isključivo kao dio života na Sjeveru, tamo gdje sunce zasljepljujuće sija, gdje stogodišnjaci napasaju jelene, a maleni konji liče na medvjede.

Izvor: Prva.rs