Prvi snijeg

Odmah na početku da vam kažem da sam kao mali volio snijeg, ali me je ove godine smorio onako u startu. Evo tri glavna razloga zašto mi se nije svidio bijeli pokrivač.

Prvi razlog: Mnogo sam se iznervirao što u školu moram da idem u dubokim cipelama a ne u mojim šmekerskim Najkama marke Er Maks dvojka. Bez tih patika nekako nisam svoj. Keva je to platila 16.000 dinara. Za te pare čovjek mora da bude šmekerica kad ih nosi. Ove cipele za snijeg su me baš smorile. Kao da su od gvožđa.

Drugi razlog: Snijeg koji je pao je toliko smorio da mi banditi iz odjeljenja ne možemo pošteno ni da se grudvamo jer ga je malo. Da je barem napadao pa da se čovjek raduje što možemo da gađamo djevojčice dok one histerično bježe, nego ništa. Nula od snijega. Ovu pojavu ja ne bih ni nazvao snijeg, nego snijeg u pokušaju.

Treći razlog: Časovi nisu skraćeni. Prošle godine kada je tokom noći napadalo brdo snijega, svi su bili u frci. Kao da su padale bombe, a ne snijeg. Uhvatila ih prpa što su morali mnogo da čiste i lopataju da put do škole bude prohodan. Da vam kažem iskreno, nekako mi je draže da čistim snijeg ispred škole nego da sjedim u njoj i pišem ovakve pismene zadatke. To čišćenje mu dođe nešto kao fizičko vaspitanje.

Temu sam malo promašio, ali bih Vas zamolio nastavnice da me ocijenite barem sa skromnom trojkom. Ne tražim puno, a i obećavam da ću da se potrudim da očistim snijeg kada stvarno bude mnogo napadao. Znači jedna trojčica za fizikalisanje. Vama je to sitnica a ja ću da ispadnem šmeker pred roditeljima kad dođem kući.

Kolektiv