Kićenje jelke na način na koji to danas radimo 'rođeno' je u Njemačkoj, kada se u srednjem vijeku za katolički Božić jelka kitila crvenim jabukama, a na zapadu današnje Njemačke i kolačićima različitih oblika, te svijećama koje su simbolizovale Hrista kao vječnu svjetlost. 

U vjekovima kasnije ovaj običaj se raširio po cijelom Starom kontinentu, a u Engleskoj se jelka ukrašena bombonima, papirnim cvijećem, mašnama i malim poklonima prvi put pojavila 1841. godine. 

Ukrašavanje jelke nekad je bilo rezervisano samo za bogate, ali su ovaj običaj vrlo brzo prihvatili svi. Doseljenici iz Njemačke ovaj su običaj predstavili u Americi, a Azija je za kićenje jelke saznala od misionara. 

Međutim, postoje brojne teorije o tome od kog je tačno običaja kićenje jelke zaista poteklo, a koje donosi National Geographic. 

Najčešće se veže za simbolizam drveća u obredima prije pojave hrišćanstva, posebno za priču o Donarovom hrastu, stablu koje je drevno germansko pleme Hata smatralo svetim. 

Po legendi, hrišćanski misionar Bonifacije, koji je kasnije proglašen svecem, isekao je 723. ili 724. godine jedno od ovih stabala kako bi paganima pokazao superiornost hrišćanstva nad njihovom religijom – izostanak reakcije paganskih bogova trebalo je da pokaže paganima da odbace svoju religiju i prihvate hrišćanstvo. 

On je u tome i uspio i trenutak opisan ovom legendom obično se smatra ključnim za pokrštavanje Germana. 

Obožavanje drveća bilo je vrlo često među evropskim paganima i uglavnom je preživjelo njihovo prihvatanje nove religije.

Tanjug