Dio odgovora oni su pronašli u Vukovom rječniku, gdje uz riječ "vukodlak" stoji objašnjenje: "Vukodlak izlazi noću iz groba i davi ljude po kućama i pije krv njihovu. Pošten se čovjek ne može povampiriti, već ako preko njega mrtva preleti kakva ptica, ili drugo kakvo živinče pređe: zato svugdje čuvaju mrtvaca da preko njega što ne pređe."

Pravi razlog zbog koga se pokojnik čuvao je da se spriječi da se povampiri. Vjerovalo se da demon ili nečija duša mogu da se nastane u raznim životinjama.

Ako bi "opsjednuta" životinja preskočila pokojnikovo tijelo, demon bi tom prilikom mogao u njega ući i pokojnik bi se povampirio. Otuda potiče i običaj koji je i danas na snazi, da se pokojniku zatvaraju usta, čak i vezuju maramom i da se štiti mrtvačkim pokrovom.

Tako oni koji danas čuvaju počasnu stražu pored odra nekog državnika i ne sanjaju koji je njihov pravi zadatak - spriječiti povampirenje.

U vezi sa pogrebnim običajima je i danas živ izraz "duša mi je u nosu" koja zapravo označava težak fizički napor, umor. Kada je duša stigla do nosa, čovjek je na samrti, jer je spremna da izađe iz njega i ode na nebo.

A u vezi sa dušom je i izraz "nazdravlje!" koji se izgovara onom ko je upravo kinuo. Riječ je o vjerovanju da u čovjekovom tijelu prebiva duša koja prilikom kijanja, naglog izdisaja, može kroz nos da izleti i tako napusti kijavičavu osobu. "Nazdravlje" je zaštitna riječ koja treba da preduprijedi ovakvu mogućnost.

Vjerovalo se nekada da bogovi žive na vrhovima najviših planina ili u morskim dubinama, vile i vilenjaci u ogromnim šumama i jezerima, vještice u pećinama, a duše predaka na onom svijetu i da svi oni povremeno obilaze naselja i ljude.

Pošto putnika u davna vremena nije bilo mnogo, nije čudno to što su naši preci lijepo primali i gostili one malobrojne strance, putnike namjernike koji bi im se pojavili na pragu. Za svaki slučaj, možda je to sam Bog, svetitelj ili predak.

Trudeći se da gostu na sve načine ugode, htjeli su da ga vežu za svoju kuću i sa njim sklope savez o zaštiti. Iz vjerovanja u božanskog putnika gosta ostao je običaj da se on uvijek ponudi jelom i pićem kao obaveza, ali i strah da gost zlim očima ne urekne kuću.

Izvor: vesti