Međutim, oduvijek je bilo i uvijek će biti djece koja su jednostavno lijena za govor te će bez ikakvih dodatnih vježbi propričati kada im se bude pričalo.

Čak su i pedijatri skloniji predlogu koji glasi: pričekajte, strpite se, nego odmah postavljati pogrešnu dijagnozu i slati na opsežne preglede.

Ali jedan je neurolog možda otkrio razlog zbog čega je sve više takve djece.  Riječ je o dječjem neurologu Olegu Komarovski iz Novosibirska čije je istraživanje objavljeno na stranici Komarovskiy.net, pedijatra u čijim smo fenomenalnim citatima uživali ranije.

Ovaj neurolog je u pet godina istraživanja naišao na mnogo slučajeva djece koji do svoje treće godine još nisu progovorila. Zašto je to tako, naučno nije dokazao, ali je stvorio mišljenje na temelju viđenih iskustava. I kako ističe u članku, "nemojte ovo mišljenje pretvoriti u nauku, to su samo moja zapažanja, ali jedno sam primijetio i čini se da su se kockice polako počele slagati."

"Djeca u dobi od tri godine koja su došla kod mene na preglede, zaista imaju vrlo slične simptome djeci koja boluju od klasičnog autizma - ali nemaju tu dijagnozu niti će je ikada imati. Oni imaju jednu drugu dijagnozu, a zove se - ekranomanija. Naime, sva su ta djeca od svoje najranije mladosti prikovana uz ekrane, i da to sada ne bude neka moderna floskula, to su činjenice kojima se pristupalo studiozno.  Sva djeca koja su završila kod ovog neurologa već su s otprilike godinu dana starosti dobila u ruke tablete, smartfone, laptope jer je to danas nažalost normala u odgoju. Ta su djeca nakon dvije godine pokazala razorne posljedice - njihova mimika lica bila je zakočena, pogled je bi usmjeren ravno, a svaki pokušaj da im se gadžet oduzme iz ruke završavao je negodovanjem i agresijom. Govora nije bilo, čak niti pokušaj. Djeca su u pravilu nakon što im je uređaj uzet iz ruku nastavila da gledaju ravno bez pokazivanja ikakve znatiželje za svijet oko sebe ili komunikaciju s drugima."

Neurolog Oleg Koren ne isključuje da se kod neke od te djece ne razvija neki oblik autizma ili autističnog spektra, ali znajući koliko je lako pomiješati uzrok i posljedicu, potrudio se da uđe dublje u problem kako bi mogao dokazati uzročno-posljedičnu vezu dugotrajnog korištenja gadžeta u najranijoj dobi djeteta kao jednog od oblika (nažalost) stereotipnog ponašanja.

Da bi potkrepio te teze objavio je slučaj jedne djevojčice koja je u dobi od šest-sedam mjeseci bila normalna vesela beba koja je mahala i govorila pa-pa. S otprilike 7-8 mjeseci dijete je počelo jesti u hranilici ispred televizora te je od tada počela praktički živjeti sa nekim od gadžeta u ruci. U dobi od 15 mjeseci djevojčica više nije reagovala ni na šta niti na pozive roditelja niti na bilo kakav zahtjev. Roditelji su se obratili za pomoć te im je on savjetovao da sklone sve gadžete od nje. Prvih nekoliko dana djevojčica je bila razdražljiva i ljuta, ali i dalje se nije odazivala ni na šta te nije ostvarivala nikakav kontakt očima.

Malo po malo kontakt se počeo vraćati, počela je polako pokazivati rukicom šta želi i iako ovaj stručnjak ne isključuje da se u njenom slučaju možda radi o nekom djelu autističnog spektra vjeruje kako nije sve do te dijagnoze. Dokazao je to upravo time što su iz djetetovog života izbacili ekrane te se malena pomalo počela vraćati normalnom razvoju.

Ona je još uvijek premala u odnosu na trogodišnjake koji ne govore, ali na mnogim drugim slučajevima na kojima je radio dokazao je da upravo ekrani toliko okupiraju djecu da ona jednostavno nemaju potrebe za govorom i komunikacijom sa okolinom.

Index.hr