Naime, Amel Velić napisao je dirljivo pismo svojoj bivšoj djevojci Nizami Čamo koja se liječi u jednoj turskoj bolnici i čeka operaciju. Ona boluje od dijabetesa i prijeti joj amputacija noge.
Njegove riječi dirnule su mnoge, a pismo vam prenosimo u cjelosti:
Draga Nizama,
Ovo je trenutak kad želiš da napišeš nešto, a prsti ti se koče. Počneš, a more tuge i bola u obliku suza umiše moje lice. Sjećam se dana kad smo bili jedna duša, a dva tijela. Onaj tvoj osmjeh, ono moje "čupavo", ono nemirno dijete u tebi koje ne želi da odraste. Svaku noć koju si me budna dočekala dok sam s posla žurio tebi. Tvoj poziv: Čoeku, kad ćeš kući? Stalo je. Vrijeme. Ljudi. Vjetar. Kiša. Oluja. Stade sve... Život nas udari mačem sudbine, i zauvijek rastavi.
Rekao sam ti kad sam ti bio u posjeti u bolnici, da jednostavno tebe ne mogu preboljeti, jer kad si ti u pitanju zaborav ne postoji. Samo se navikneš. Kad se dvoje rastanu, to nije kraj. Ne računa se ljubavi moja s kim šetaš, pored koga se budiš, s kim te pamte drugi. Računa se samo, koga se ti sjetiš kad pogledaš pored sebe dok ti srce ludački skače u grudima. Ranjeno i povrijeđeno...ali jako. Kao ti. Otišla si u Tursku, s božijom voljom. Uz Alahovu pomoć, prohodaćeš ti opet.
Učiniću sve da i dalje hodaš putem života, da trčiš ispred mene kao nekad kad sam te ganjao, pa kad te stignem, zagrlim i poljubim. Nije me stid. Prosiću. Prodaću sve što imam. Opljačkaću banku. Halal bilo doživotna robija, al' ti ćeš i dalje trčati i hodati svojim nogama, makar tvoj nijedan korak ne bio na putu koji vodi meni. Ni smrt ne znači kraj. Ljubav živi vječno. Znam da i ti kao i ja često mislima odemo na grob naše ljubavi koju živu sahranismo, i ona ruža koja je bila najljepše dugine boje, na mezaru prkosno stoji uprkos kišama i olujnim vjetrovima. Simbolizuje našu ljubav. Mnogi su krivi za naš rastanak, al' vjerujem u Svevišnjeg da ćemo na ahiretu biti skupa. Zajedno s našom bebom, čije rođenje nismo dočekali.
Znam da si me najviše tjerala od sebe jer si znala da zbog šećera ne možeš imati djece. A znaš koliko žudim za tim da budem otac. Ali, ni zbog toga te ne bih ostavio. Ti si bila dijete koje nam Gospodar nije podario. U tebi sam imao sve. Sjećaš se klupe na Vrelu Bosne gdje smo bili bezbrižni? Odvedem te tamo često, u svom srcu. Sjedim i gledam. Vidim te. Nemaš pojma kako mi je lijepo s tobom. Ne odustaj nesuđena ljubavi, bori se. Ti si moja dženetska hurija. Ona vječna. Ako odem gore prije, spremiću ti vječni dom i vječnu ljubav. Gore bebo nema igli, bolnica, doktora, suza. Samo mir i ljubav.
Ne odustaj bebo. Izdrži. U inat sebi! Ti si moj fajter. Ovaj dunjaluk je za tebe borilačka arena. Pobijedićeš jednog dana. Dići pehar u inat svima. Pleši bebo. Kao prelijepa polarna svjetlost Aurora Borealis koja na nebeskom svodu pleše svoj najlepši ples uprkos sili zemljine teže koja svim silama pokušava da je privuče sebi i zauvijek prekrije bojom tame. Velikim Bogom se kunem, ako ti amputiraju nogu, i ja ću svoju. Mi smo isti, samo živimo u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu.
Kad god ti teško bude, kad ti srce zatreperi, samo se sjeti mene i odmah ću biti tu. Tu u tvojim mislima. Nek' mi se smiju u komentarima, neka hrane ego. Ne znaju ljudi tajnu srca moga i ko bi shvatio osim Boga? Pleši bebo, uz melodiju srca moga. Pjeva ti, iako si kilometrima daleko, znam da ga čuješ. Duša nebu, tijelo zemlji, srce tebi. Volim te, tvoj Amel Velić.
Jutarnji.hr
