Oni su pravi primjer da način života, približan idealnom, zaista postoji. Hunzi se kupaju u ledenoj vodi, čak i na temperaturi od 15 stepeni ispod nule, a i sa 65 godina rađaju djecu.

Ljeti jedu sirovo voće i povrće, a tokom zime konzumiraju suve kajsije, proklijale žitarice i ovčji sir. Postoji period kada Hunzi ništa ne jedu, a on je poznat kao “gladno proljeće”. Naziv je dobio po tome što je voće tada još uvijek nezrelo, i tada piju isključivo sok od suve kajsije. Period traje od 2 do 4 mjeseca, a u njihovoj istoriji se strogo poštuje kao vrlo uzdignut kult.

Proteine unose u najmanjim količinama, a dnevno unesu u prosjeku 1 933 kalorija, od kojih je 50 g proteina, 36 g masti i 365 g ugljenih hidrata.

Iz iskustva mnogih stranaca pridošlica, koji su se preselili u dolinu rijeke Hunze, zaključili su da je glavni faktor dugovječnog života zdrava ishrana.

Škotski ljekar Mek Herison je, po povratku u Englesku, izveo eksperiment na velikom broju životinja. Jedna grupa se hranila normalnom hranom londonske radničke porodice, koja je podrazumjevala bijeli hleb, haringe, rafinisani šećer, konzervisanu hranu i kuvano povrće. Kao rezultat takve ishrane, kod životinja su se pojavile različite ljudske bolesti. Druga grupa životinja se hranila hranom Hunza i ostala je savršeno zdrava.

Jedan kineski magazin je 1984. godine opisao vrlo interesantan događaj. Jedan od Hunza, po imenu Said Adbul Mobuda, zbunio je sve radnike emigracione službe na londonskom aerodromu Hitrou, kada je pokazao svoj pasoš. On je bio rođen 1832. godine i imao je 160 godina. Smatrao se štićenikom u zemlji Hunza, a pamtio je događaje još iz 1850. godine.

Knjiga “Hunza – ljudi koji ne znaju za bolest”, autora R. Birčer, ističe osnovne karakteristike njihove ishrane, tvrdeći da su one ključne za zdrav život: vegetarijanski vid ishrane; velika količina sirovih namirnica; u ishrani dominiraju voće i povrće; prirodni proizvodi; bez ikakve umetnute hemije; namirnice koje se spremaju tako što se čuvaju svi njeni biološki vrijedni materijali; alkohol i slatkiši su na spisku namirnica koje rijetko kad unose; poštuju redovan period gladovanja.

Na međunarodnom kongresu o kancerogenim oboljenjima u Parizu, obilježenog u avgustu 1977. godine, stručnjaci su objavili kako “po podacima geokancerologije (nauka za istraživanje raka u različitim regionima svijeta), potpuno odsustvo raka javlja se samo kod naroda Hunza”.

Za njih je proći 100 do 200 kilometara dnevno, isto što i za nas prošetati oko kuće. Hunzima pentranje uz strmu planinu je čas posla, a silaze veseli i energični.

Njihove konstantno nasmijane face i dobro raspoloženje takođe doprinose njhovom boljem mentalnom i fizičkom zdravlju.

Nezavisne/Magazin.ba