Podatak sa popisa da u Jasenovom Polju, selu odakle korijene vuče Novak Đoković, u dvadesetak kuća živi 77 duša zvuči pretjerano optimistično.
Nova crkva Arhangela Mihaila je zaključana. A priča se da je na osvještanju crkve prije nepune tri godine tu došlo par hiljada ljudi da vidi najboljeg svjetskog tenisera Novaka Đokovića koji je bio najveći donator za izgradnju nove crkve.

Pa gdje je sav taj narod? Ovako Vojislav Đoković (85) rođak prvog reketa svijeta počinje svoju priču...

Pobjegli od Turaka

– Znači, došli ste da napravite priču o selu gdje su rođeni preci našeg Noleta. Ovdje žive samo Đokovići i Todorovići. Ima oko 20 kuća, ali mahom ljudi tokom zime ne žive ovdje, već u Nikšiću. Evo, ja sam došao prije par dana i ostajem do novembra. Kao hajduk. Mnogo je hladno – priča deda Vojo za Blic.rs.

Istorija kaže da su se Đokovići naselili 1730. godine u Jasenovo Polje sa Čeva, bježeći od Turaka jer je Đoko Damjanović (otud i prezime Đoković) ubio jednog agu. No da se vratimo malo bližoj prošlosti. Novakov pradjeda Neđeljko sa svojom suprugom Sarom je 20-ih godina prošlog vijeka prodao kuću u Jasenovom Polju i sa dva sina otišao u selo Voćnjak u Metohiji, gdje je dobio zemlju zbog zasluga u ranijim ratovima.

Foto: nedeljnik.co.rs

Obećanje

– Ipak, oni su ipak početkom II svjetskog rata pobjegli nazad u rodno selo jer su strahovali od albanskog noža. Primio ih je moj blizak stric Novak Đoković. U znak zahvalnosti Neđeljko i mlađi sin Vladimir obećali su da će nekom svom potomku dati ime Novak. Tako je i Vladov unuk dobio ime. I zaista Nole nestvarno liči na prađeda po kome je dobio ime – priča Vojo.

Predak po kome je Nole dobio ime je bio nevjerovatan borac i rodoljub. On je živio i radio u Čikagu od 1905,a dva puta se vraćao u Crnu Goru da bi učestvovao u balkanskim ratovima. Ubrzo se za stalno vratio u svoju zemlju gdje je radio kao sudija porotnik.

Selidba

Poslije II svjetskog rata Vladimir se vraća u Metohiju. U Kosovsku Mitrovicu se seli 1951. godine. Deset godina kasnije rađa se Novakov otac Srđan. A porodica se početkom osamdesetih seli u Beograd, na Banjicu.

– Išao sam kod Vlada u Mitrovicu. Srđan i Goran su još bili dečkići. Ja i Novakov đed Vladimir smo se baš voljeli, Pa i moj sin kad je služio vojsku u Beogradu često je išao kod njih na Banjicu da se presvuče u civil i izađe u grad – kaže Vojo.
Kao i svi Đokovići, ponosan je na najboljeg tenisera na svijetu.

– On je naše selo izbacio u orbitu. Zbog njega se čulo za Jasenovo Polje. Voljeli bismo svi kada bi još češće mogao da dolazi da nas posjeti. Ma, imamo mi naše okupljanje Đokovića. Ove godine bi trebalo da bude u Beogradu. Đokovići iz Beograda su obećali da će sve organizovati i da će nas tamo dočekati. Naravno da ću da idem – kaže Vojo.

O tenisu skoro da nismo ni pričali. Šta tu ima da se priča. Nole je ubjedljivo najbolji.

– Gledamo svi Noleta i nerviram se. Kad loše krene, isključim televizor. Al‘ ne da mi đavo mira. Ubrzo ga opet uključim da vidim je l’ Nole preokrenuo situaciju – kroz smijeh priča Vojo.

Mitropolit Amfilohije smirivao narod

Crkvu u Jasenovu polju je osvještavao mitroplit Amfilohije Radović. Anegdota kaže da je nekoliko hiljada ljudi sa pažnjom i u mukloj tišini slušalo mitropolita sve dok se na cesti nisu pojavio džip koji je dovozio Novaka Đokovića. Tada je nastao haos. Uzalud je Amfilohije pozivao ljude da se smire i dostojanstveno odslušaju njegov govor na osvještanju. Svi pogledi su bili upereni ka Đokoviću, a žamor i smijeh su bili mnogo jači od mitropolitovog smirivanja: „Narode, za ime Boga, smirite se za ovaj svečani trenutak.” Bilo je najvažnije dotaći Novaka, potapšati ga po ramenu, a rijetki su se s njim i slikali.

(Blic)