Jelisavka ima četvoro djece, 11 unučadi i 18 praunučadi.  Djeca se rasula po gradovima, pa je sad unučad obilaze, najmanje jednom mjesečno. I zovu je sebi, ali ona neće. Oće, veli, da umre doma, a ne kod zetova.

Pitaju je ponekad za recept stogodišnjaka, a Jelisavka odgovara: “Molim se Bogu svakog jutra i večeri, zafaljujem na dan koji mi je dao, i na san koji mi sprema. Uvijek jedem zeleniša, krećem se, radim, meso jedem samo domaće, pijem čistu vodu.

”Baka Jelisavka veli da “ima osjećaj” da će poživjeti još pet godina, i “nakrcati” 102-u.

Svašta je Jelisavka preturila, a da nije mrdnula sa Durmitora. Tu, i samo tu. Brat joj jedan u ratu umro, drugi poodavno… Puno vidjela, puno preživjela.

Ova stogodišnjakinja ima mobilni telefon, za ne daj Bože, ali ga gotovo nikada ne koristi. Potomci o njoj moraju da se raspituju u tri komšijske kuće. Pritrče oni kad je neki teži posao.  A Jelisavka, ponekad, kad navru uspomene, priča o onome što je vidjela i proživjela.

Izvor:Volimpodgoricu.me