Zašto burmu i vjerenički prsten nosimo baš na domalom prstu?
Ilustracija

Saznajte

Zašto burmu i vjerenički prsten nosimo baš na domalom prstu?

Nećete moći da ostanete ravnodušni kad budete saznali zašto se burma i vjerenički prsten nosi baš na desnoj ruci.

Kao da oduvijek znamo da se burma, odnosno vjerenički prsten nosi baš na domalom prstu, ali da li ste se nakad zapitali zašto je to tako. 

Prvo ćemo se vratiti na početak 19. vijeka, kada su muškarci u Americi poklanjali naprstke. Nakon vjenčanja, njihov vrh bi bio odsječen, kako bi se stvorio prsten. Jedan engleski običaj podrazumijevao je cijepanje komada zlata ili srebra na dva dijela, a zatim bi se popila čaša vina, kako bi vjeridba postala zvanična, piše Index. 

Vjereničko prstenje datira još iz davnog 13. vijeka iz Rima, kad su hrišćani usvojili tu tradiciju, nakon što je papa Inocent III proglasio obaveznim period čekanja između vjeridbe i braka. Tadašnje prstenje bilo je vrlo jednostavno, skovano od gvožđa, a kasnije i od zlata. 

I danas se za burme najčešće biraju bijelo ili žuto zlato, zbog svoje ljepote i čistoće. 

Običaj nošenja vjenčanog prstena na lijevoj ruci navodno dolazi od grčkog i rimskog vjerovanja, da posebna vena, “vena ljubavi”, teče ravno iz domalog prsta u srce, samo središte ljubavi i strasti. 

Iako je kasnije naučno dokazano da taj prst po tom pitanju nije ništa drugačiji od ostalih, ostalo je vjerovanje o “veni amoris”. 

Budući da se u hrišćanskoj tradiciji desna strana smatra pravom stranom, kod pravoslavaca je i ruka na kojoj se nosi burma, takođe desna. Međutim, to što se nosi na domalom prstu je zaostavština koja potiče od priče o “veni amoris”. 

Muslimani prsten nose na desnoj ruci iz higijenskih razloga. Naime, lijeva ruka kod muslimana služi za higijenske radnje, dok se desnom jede, rukuje, i slično. Jevreji pak stavljaju prsten na desnu ruku tokom ceremonije vjenčanja, ali nakon toga ga prebacuju na lijevu ruku. 

Dijamanti su došli naknadno. Austrijski nadvojvoda Maksimilijan, u istoriji je poznat kao prvi čovjek, koji je svojoj budućoj supruzi poklonio dijamantski prsten, davne 1477. godine, no takav običaj nije se proširio među običnim smrtnicima, sve do masovnog marketinga, koji je 1930. godine pokrenula kompanija “De Beers”, koja je i danas jedna od vodećih na ovom polju. 

U kasnim 1940-im, nastao je slogan “dijamanti su vječni”, a za pomenutu kompaniju to je osmislila N.V. Aier agencije. Reklama je podsticala potrošače da dijamantske prstene vide kao porodično nasljeđe.

 

 

Komentari

Komentari objavljeni na portalu Kodex.me ne odražavaju stav uredništva, kao ni korisnika portala. Stavovi objavljeni u tekstovima pojedinih autora takođe nisu nužno ni stavovi redakcije, tako da ne snosimo odgovornost za štetu nastalu drugom korisniku ili trećoj osobi zbog kršenja ovih Uslova i pravila komentarisanja.

Zabranjeni su: govor mržnje, uvrede na nacionalnoj, rasnoj ili polnoj osnovi i psovke, direktne prijetnje drugim korisnicima, autorima čanka i/ili članovima redakcije, postavljanje sadržaja i linkova pornografskog, uvredljivog sadržaja, oglašavanje i postavljanje linkova čija svrha nije davanje dodatanih informacija vezanih za članak.

Takvi komentari će biti izbrisani čim budu primijećeni.