Bez nje ne bismo mogli da živimo. Prati nas kao sjenka, gdje god da krenemo. Zato smo svi - bogati i siromašni, intelektualci i nepismeni, stari i mladi - jednako talentovani. Ne, nije riječ o ljubavi, već o samoobmani. 

Veliki poznavalac ljudske prirode, američki pisac Mark Tven nije imao dilemu - život je vječita samoobmana. Od kolijevke pa do groba ljudi sebi sugerišu lažne predstave, prihvataju ih kao realnost i tako grade svijet iluzija, tvrdio je Tven. 

Nakon tri decenije istraživanja ove teme, evolucioni biolog Robert Trivers dokazao je da sebe lažemo tako što informacije biramo selektivno i tako "krivimo" realnost kako bi se uklopila u naš postojeći sistem razmišljanja. Tako ćemo "smanjiti" broj popušenih cigareta ili pojedenih čokoladica, pričati kako nismo dobili unaprjeđenje jer je šef kreten, a ne zato što smo, daleko bilo, nesposobni za taj posao, ubjeđivati sebe da smo srećni u braku, čak i kada sa zavišću posmatramo nasmijane parove. Nisu ljubavni i međuljudski odnosi jedini teren na kom se ovaj mehanizam pokazuje. Ponekad, državne odluke koje bi trebalo da budu racionalne, poput one da se uđe u rat, takođe mogu biti donijete "zahvaljujući" samoobmani. A, ona je, govorio je Njegoš, ubitačna i za ljude i za narode. 

Sagovornica "Života plus", psiholog Suzana Vemić naglašava da ključ leži u egu, kome je vrlo važno da zadrži ljepu sliku o sebi, pa potiskujemo ili negiramo sve sadržaje koji su neprihvatljivi za našu predstavu o sebi. 

- Još je Sigmund Frojd opisao ove samoobmane, kroz mehanizme odbrane. Osnovni je potiskivanje, a kada neprihvatljivi sadržaj potisnemo, dalje ponašanje objašnjavamo na različite načine, na primjer racionalizacijom. Jedna vrsta racionalizacije se zove "kisjelo grožđe" kada obezvrjeđujemo nešto što smo željeli, a nismo dobili. Druga vrsta racionalizacije, "sladak limun", podrazumijeva da previše hvalimo uspjeh ili cilj koji nismo željeli, ali smo ga ostvarili - kaže psiholog. 

Ali, dok ćemo kod drugih vrlo lako uočiti ovaj princip, kod sebe ga ne primjećujemo. I u tome leži paradoks, jer svima oko nas je jasno šta radimo, osim nama kao glavnim akterima. I među najvećim zločincima, rijetki su oni koji su mislili da su zli. Radije su opravdavali svoje postupke. Ono što samoobmanu čini opasnom je da joj pribjegavamo nesvjesno. 

- Uglavnom primjetimo kada drugi sebe obmanjuju jer je to gotovo očigledno. Vjerovatno poznajete ljude koji "ne vide" da njihov tinejdžer puši ili još gore, koristi neke psihoaktivne supstance, iako svi u okruženju znaju za to. Obično se tada pitamo da li je moguće da ne vide - pojašnjava psiholog. 

Iako je najstrašnije obmanjivati samog sebe, zato što je u tom slučaju, pored prevaranta stalno prisutan i prevareni, kako je opominjao Platon, samoobmana itekako utiče na naše odnose sa drugima. Nije retkost da njih optužimo za ono za šta smo sami krivi. I to radimo u ljubavnim, poslovnim i svim drugima međuljudskim, naročito bliskim odnosima. 

Sjetite se proročkog upozorenja, koje je Dostojevski iznio u "Braći Karamazovima": "Iznad svega, ne lažite sebe. Čovjek koji laže sebe i sluša svoju laž, dolazi do tačke kad ne može da razlikuje istinu ni u sebi ni oko sebe i tako gubi samopoštovanje i poštovanje prema drugima. A bez poštovanja, on prestaje i da voli". 

B92