Na taj praznik se obično bere cvijeće, ali se ne unosi u kuću, već se drži u dvorištu u posudi sa vodom. Cvijećem se rano ujutro kiti kuća, a vodom u kojoj je stajalo, umivaju se ukućani. Običaj je da se tog dana mladi međusobno daruju cvijećem.

S obzirom da je ovaj praznik u vrijeme uskršnjeg posta, crkveno pravilo je da nije dobro na taj dan igrati i pjevati.

Lazareva subota je sjećanje na događaj u Vitaniji, gdje je živio mladi čovjek Lazar sa sestrama Martom i Marijom, koji je sa svim pojedinostima opisao jevanđelist Luka.

Na vijest o smrti Lazarevoj, kako je zapisano u Jovanovom Jevanđelju, Isus je došao u Vitaniju, gdje je njegov prijatelj već četiri dana bio sahranjen.

Došao je do groba, naredio da se skloni grobni kamen i pozvao Lazara da izađe, što je on i učinio, sav uvijen u pogrebne pokrove, kaže predanje koje je prenio sveti Jovan u svom Jevanđelju.

Ovaj događaj smatra se u hrišćanstvu pobjedom života nad smrću i nagovještaj Hristovog stradanja i vaskrsenja, u kome je osnova novozavjetne vjere.

Takođe, na ovaj dan su djevojke obavljale specijalne rituale koji su im donosili sreću u ljubavi i braku, ali svi su morali da vode računa da ih ne uvrijede.

Mnogi običaji i rituali vezani su za ovaj dan, a jedan od najljepših je ritualna povorka poznata pod imenom Lazarica.

Lazarice su ženska povorka. Broj učesnica je često varirao: u nekim krajevima su išle po dvije, tri, a negdje i u grupama od po 10 i više.

Skupinu su najčešće sačinjavale djevojke stasale za udaju. Za njih je učešće u lazaricama bila neka vrsta inicijacije. To je bila prilika da se prikažu selu kao odrasle i spremne za stupanje u brak. Običaj je bio da, ako se djevojka ne uda, treba bar tri puta da učestvuje u lazaricama. Ukoliko to ne učini, vjerovalo se da će je sustići neka nesreća.

Lazarice su imale podijeljene uloge. Glavne su bile Lazar i Lazarica. Lazar je bila djevojka obučena u muško odijelo i naoružana štapom, mačem ili jataganom. Na glavi je imala klapak ukrašen cvijećem i perjem. Lazarica je nosila svečanu žensku odjeću, a glavu je prekrivala bijelom maramom ili tankim velom, tako da joj se lice nije vidjelo.

Ostale učesnice su, takođe, bile svečano obučene, a uz povorku je često išao i vođa, koji je branio djevojke od nasrtljivih mladića.

Za svoj nastup lazarice su se uvijek dugo i brižljivo spremale. Nekada se te pripreme trajale i po nekoliko nedjelja.

Povorka se kretala na dan praznika u ranu zoru. Išlo se od kuće do kuće. Pred svakom kućom Lazar i Lazarica izvodili su poseban ples, a ostale učesnice su ih pratile pjesmom kojom su izražavale želje za sreću i napredak kuće i ukućana.

Pjesme su bile prilagođene konkretnim prilikama, određenoj kući ili osobi. Bilo je pjesama posvećenih djevojci za udaju, mladencima, trgovcima, kmetu, malom djetetu, trudnici…

Pojedinim pjesmama lazarice su rastjerivale zle sile, a naročito zmije, koje su u to doba godine bile velika opasnost. Na primjer:

"Bježi zmija plazara, 
Eto svetog Lazara,
I on nosi tavinu,
Obiće ti glavinu. "

Kada bi lazarice obavile svoj posao, ukućani bi ih darivali hranom, najčešće jajima.
Lazarice su, dakle, magijskim putem donosile sreću i rastjerivale zle sile. Mnogi su vjerovali da učesnice u povorci u tom trenutku posjeduju neku posebnu moć. To se odnosilo i na njihovu opremu, pa su ukućani često zahtijevali da dobiju neki dio njihove garderobe.

Po opštem mišljenju, moć kojom su raspolagale učesnice povorke mogla je biti opasna. Zato se i sa lazaricama postupalo oprezno. Nisu ih smjeli dočekati praznog stomaka, nisu ih puštali u kuću, niti im dozvoljavali da pjevaju pod kućnim krovom.

Ukoliko bi se dogodilo da im ukućani uskrate darove, lazarice su mogle posebnom pjesmom da “raspoju” odnosno ponište sve izrečene želje. Tada negostoljubive ukućane ne bi čekalo ništa dobro.

Bktvnews/RTS