Nakon studija modelarstva i dizajna cipela u prestižnoj školi "Polimoda" u Firenci, stažiranja u Bolonji, Tamara, majka dvoje djece, sada stvara u svom ateljeu u Podgorici.

Njenu žensku obuću i torbe sa potpisom "Tamara Luma" možete kupiti u Njegoševoj ulici u Podgorici, ali i u kotorskom Starom gradu.

"Kontaktirali su me iz Vogue, vidjeli su šta radim, njima se to svidjelo. Predložili su tu stranicu, soul propos, gdje oni promovišu neafirmisane dizajnere koji postoje, koji lijepo rade, ali svijet za njih ne zna jer nijesu ta velika imena i izabrali su jedne od mojih sandala. Te sandale oni preporučuju za ovu sezonu, na toj stranici su uz nekih četiri-pet rečenica teksta. Zbog toga sam veoma zadovoljna jer to afirmacija i satisfakcija za moj rad", priča Tamara.

Ako ste se nekada zapitali koliko sati rada i santimetra kože je potrebno za izradu jednog para cipela i kako to malo remek-dijelo urade ruke jedne dame, a kupuju bogate Njujorčanke ili Engleskinje Tamara će sa žarom pričati o onome što je naučila u Italiji, gdje je kod najboljih majstora "ispekla zanat". Kožu za svoju obuću Tamara i dalje nabavlja kod najboljih kožara u Toskani.

"Proces je dug i komplikovan, a počinje od pravljenja modela. Onda se radi model u kartonu, jer sam i modelar po profesiji pošto sam studirala dizajn i modelarstvo, što je bitno za izradu obuće da bi ona bila dobro tehnički izvedena. Potom se taj model prenosi na kožu. Na osnovu njega se kida koža i tanji po ivicama da bi se mogla prošiti. Sama šijem kožno lice koje se montira na kalup - ručno. Što bi obućari, kod nas, rekli 'cvika se'. Dakle, zateže se pomoću ekserčića na taj kalup i tako ostaje neko vrijeme da se oblikuje. Poslije se lijepi kožni đon, koji se posebno obrađuje, poslije gumena potpetica. Proces je jako dug i traje desetak dana po sedam - osam sati rada", pojašnjava ona.

Tamarine mušterije su strankinje koje posjete butik u Podgorici ili kotorskom Starom gradu, ali i žene iz Crne Gore koje su otkrile kvalitet njene ručno rađene kožne obuće.

Cipele "Tamara Luma" se prodaju od 150 do 250 eura, a sanadale od 50 do 75 eura.

Međutim, Tamara smatra da se u Crnoj Gori, za razliku od inostranstva, i dalje malo cijeni kvalitetan ručni rad. Žene u Podgorici i Crnoj Gori prije će kupiti obuću sa potpisom svjetskih kreatora, makar znale da je to kopija, nego kvalitetnu robu.

Iz gradića Cortoni, Toskana, gdje je Tamara još 2007. godine imala svoj atelje, razrađen posao i sigurnu platu od 3.000 eura vratila se u Crnu Goru kada je postala majka. Htjela je da joj djeca rastu u domovini, ali je naišla na brojne prepreke u radu.

Biti žena preduzetnica u Crnoj Gori, objašnjava Tamara, je izrazito težak i mukotrpan posao. Pojašnjava to na primjeru predstojeće posjete sajmu u Njemačkoj gdje je pozvana da sa prijateljicom Jelenom Đukanović predstavi svoj rad podršku i pomoć je dobila samo od Ministarstva kulture.

Naglašava da u teoriji "sve to lijepo zvuči, ali praksa je drugačija".

Tamara nije zažalila što se iz Italije vratilia u Podgoricu jer vjeruje u uspjeh svog biznisa.