Petnaest godina kasnije, Plavljanin je kupio italijansku piceriju u kojoj je zaradio prvu dnevnicu u Velikoj jabuci. Markišić je više od 17 godina vlasnik picerije i restorana “Mikes pizza”, jedne od najpoznatijih u Forest hilsu, u Kvinsu. 

Iako je radni vijek proveo radeći u restoranima, pedesetčetvorogodišnji Markišić kaže da je ugostiteljstvo i dalje njegova strast. 

Ne krijući ponos, tvrdi da za njega nema tajni u italijanskoj kuhinji i da se u spremanju hrane “ne bi pomjerio nijednom Italijanu”.

"Svaki dan sam na poslu, jer ne mogu drugačije da funkcionišem. Nas Balkance pokreće pritisak, mi bez njega ne možemo da funkcionišemo”, priča Markišić dok brzim pogledima prati svaki detalj u restoranu.

Da mu pritisak ne smeta ni nakon tri decenije u ugostiteljstvu, Markišić potvrđuje dok istovremeno prima porudžbine preko telefona, sprema pice, uslužuje goste  i priča sa njima. 

“Kada su gosti komšije iz kvarta, oni su ti kao familija. To nisu turisti koje vidiš danas i nikad više, već ljudi koje poznaješ i za koje moraš biti raspoložen bez obzira na umor. Restoran je rudnik u kome funkcionišeš, ili bježiš iz njega”.

Da će radni vijek provesti kao ugositelj, Markišić nije ni slutio kada je početkom devedesetih došao kod ujaka u Njujork, da se malo provede prije polaganja završnih ispita na Mašinskom fakultetu u Beogradu. 

Kako je u domovini ubrzo počeo rat, odlučio je da produži boravak u Americi, a kada su u Jugoslaviji počeli da se otvaraju novi frontovi - počeo je da traži posao. 

Prvu platu zaradio je u piceriji, radeći i po 12 sati dnevno. 

Dok se sjeća kako je poslije radnog dana jedva pomjerao ruke, Markišić priča da je za uspjeh u poslu, osim napornog rada, potrebna i snalažljivost. 

“Ma koliko radio i zarađivao, moraš imati ventil i raditi za svoju dušu. Ja sam radio za sebe i svoju familiju u rodnom Vojnom Selu, ali sam se uvijek trudio da nađem vremena za opuštanje uz dobro društvo i lijepe žene”, priča Markišić dok nadgleda sina koji mu pomaže u vođenju restorana. 

Kaže da nasljednici nemaju energiju očeva, jer nisu rasli u istim uslovima. 

“Ovo su američka djeca, odrasla u blagostanju i uz kompjutere. Nemaju naš nerv i glad za uspjehom. Sin mi pomaže i želi da vodi biznis, ali ono što ja mogu za dva mjeseca, on ne bi izdržao ni dva sata”.

Markišić priča da je danas teže naći dobrog radnika, nego u vrijeme kada je on počinjao. 

Ljudi sa Balkana sve manje rade u restoranima, a kaže da glavna radna snaga stiže sa juga - iz Meksika. 

"Danas za mene nema tajni u italijanskoj kuhinji, dok znam da napravim samo dva naša jela. Ipak, kod kuće nikad ne spremam hranu. Restoran mi je dovoljan”, kazao je Markišić.

Izvor: Vijesti.me