Tekst je preveden sa rsukog, sastavljen od djelova besjeda raznih igumana i sveštenika, uglavnom iz Rusije a pripremio ga je iskušenik Nikita Popov.

Kako se navodi u istom, predbračne tjelesne odnose (saživot) Crkva definiše kao grijeh bluda.

Svi odnosi između muškarca i žene dozvoljavaju se i Bog im daje blagoslov samo u jednom slučaju: kad se dešavaju u zakonitom braku koji prije svega postoji radi rađanja djece. Kao drugo, kao izraz ljubavi, kako bi muž i žena postali jedna cjelina, između ostalog, i tjelesno.

Predbračni saživot ne vodi ka rađanju djece, zato što ljudi od rađanja djece u ovakvim odnosima bježe kao od kuge. Rezultat je ženska neplodnost, zato što žene izvrše po nekoliko abortusa, piju veoma jaka sredstva za kontracepciju nekoliko godina. Žene u ovakvim savezima izbjegavaju trudnoću i zbog toga što im je sasvim jasno da će dijete biti nezakonito i da će im u slučaju nekih dramatičnih preokreta i ako ga se «otac» odrekne, biti teško da dokažu očinstvo.

Predbračni saživot je veliki grijeh i zato što su, kao prvo ovi odnosi krajnje neodgovorni. Stupajući u njih ljudi ne žele da odgovaraju za posljedice ovih odnosa. To je isto kao kad čovjek koji nema vozačku dozvolu, nema saobraćajnu dozvolu, uzima automobil i vozi ga, kršeći pravila, a pritom zna da ga niko neće uhvatiti, ako na primjer, izazove saobraćajnu nesreću, i da će samo ostaviti kola i pobjeći. U predbračnom saživotu se neodgovorno bjekstvo ne kažnjava, ali to nije ništa manji zločin od izazivanja saobraćajne nesreće, čak i ako je u njoj drugi čovjek osakaćen.

Veliki je zločin ostaviti ženu koja je imala povjerenja u tebe s djetetom koje ti je rodila i odreći se svog djeteta. Neko će reći da i posle života u braku muškarac napušta ženu i djecu. Ipak, to se u braku dešava mnogo rjeđe i čovjek će sto puta razmisliti prije nego što svjesno uništiti svoju porodicu. I u braku je zakon na strani žene i djeteta, i preko suda se lijeni otac može pozvati na vrlo veliku odgovornost.

Kako je napisao Sveštenik Valerije Duhanjin blud nisu samo neobavezne veze bilo kim, već je to i dopuštanje intimnih odnosa prije braka. To je isto kao kad bi čovjek došao na nečiji ručak i odmah počeo da jede, ne čekajući druge, rukovodeći se samo time što je gladan.

Obično se ovakvi odnosi u svijetu nazivaju građanskim brakom. I mladi ljudi se u izvjesnom smislu tješe govoreći sebi da zasad «neko vrijeme žive ovako», a u slučaju da se nešto desi, «ništa ih ne vezuje». Evo ovo «ništa ih ne vezuje» već pokazuje da u ovim odnosima nema ničeg ozbiljnog: to nije brak i nije porodica. Oni i sami znaju da će se razbježati u različitim pravcima ako im se nešto ne svidi.

Intimni odnosi bez sklapanja braka uvijek označavaju međusobno nepovjerenje. Partneri unaprijed spremaju odstupnicu, ali pritom već žure da se naslade tjelesnom bliskošću. To je još ispoljavanje sumnje. Sumnja je očigledan znak neznanja i pravilno se izražava rečenicom: «A šta ako ne uspije? Šta ako me on (ona) ostavi?» Ovakvo neznanje znači da «njihove» duše još uvijek nisu postale jedinstvene, premda «oni» već žele da se sliju u jedno tijelo. Sumnja predstavlja izraz unutrašnjih nejasnih osjećanja, nesigurnosti.

Pravi brak pretpostavlja međusobnu odgovornost i obaveze. U intimnim vanbračnim odnosima se međusobna odgovornost svodi na minimum, a međusobno upoznavanje se vrši praktično na osnovu jednog mjerila – mjerila sopstvene postelje.

Pritom postoji statistika po kojoj muškarci koji žive u ovakvim odnosima većinom sebe smatraju neoženjenima, a žene, naprotiv, smatraju da su udate. Odnosno, muškarci trezveno vide situaciju, ali smatraju da će i tako proći, a žene naivno jure snove o dobroj porodici, ali porodicu vide tamo gdje je nema.

Žalosno je gledati kako ljudi mnogo godina provode u ovakvim odnosima i na kraju ostaju praznih ruku. I sami vremenom shvataju da su postupili pogrešno, ali do ovog zaključka često dolaze prekasno.

Sveštenik Dimitrije Šiškin opisuje da je brak zakonito sjedinjenje muža i žene povezano s odgovornošću pred društvom i međusobnom odgovornošću. A odgovornost pretpostavlja prioritet dužnosti u odnosu na prolazna osećanja, želje i raspoloženja.

Sveštenik Igor Siljčenkov podjeća da nas je svemilostivi Gospod stvorio radi ljubavi, sreće i spasenja u vječnom životu. Saživot van braka je upravo pokušaj da čovjek pronađe za sebe put s najmanje nevolja, najlakši. «Da se proba.» Da se neko vrijeme ne uzimaju, a ako im bude teško da se brzo razbježe i da pohitaju da «probaju» s drugim partnerom: možda će s njim biti lakše. Bludni saživot se gradi na bjekstvu od nevolja. Korisno nam je, udobno – živimo zajedno. Nije nam udobno – razilazimo se.

To je istovremeno pokušaj da se izbjegne borba sa bludnom strašću koja će biti zadovoljena u bludnom saživotu. I zbog zadovoljavanja bludne strasti van braka ljudi ne postaju supružnici koji se vole, već bludnici koji uvijek traže snažna osjećanja i doživljaje pošto ih podstiče strast koju smatraju ljubavlju. I naravno, ne nalaze ono što je potrebno duši, nalaze samo patnju i razočarenje.

A oni koji su u braku znaju da ne mogu da se raziđu: oni su muž i žena. I još znaju da posle teškoća, iskušenja, nevolja i uvreda dolazi blagodat Božija i utjeha, ako ljudi jedno drugom opraštaju i ne razilaze se. I što je više oprošteno čovjeku, on tim više voli, kao što je Gospod rekao u Jevanđelju po Luki, u 7. glavi, na večeri u kući Simona farieja. A u braku čovjek mnogo-mnogo puta oprašta i dobija oproštaj.

Ako voliš čovjeka, ako želiš da budeš s njim, ako ti u tom čovjeku sve odgovara, zašto ne bi registrovao svoje odnose – makar u matičnom uredu? Ali danas mnogi ne dolaze ni do matičnog ureda. A i u takvom saživotu se rađaju djeca… I kako riješiti pravna pitanja koja pritom nastaju, kako zaštititi ovu djecu? Ko će kasnije morati da plaća alimentaciju ako se par «razbježi»?, napisao je sveštenik Maksim Gorožankin.

Dakle, građanski brak je brak koji je registrovan u državnim organima. I ako ovaj brak nije vjenčan Crkva ove odnose ne smatra bludom. Grijeh slobodnog saživota se sastoji i u tome što čovjek ne želi da snosi odgovornost za drugog. Brak je svjedočanstvo pred društvom o međusobnoj odgovornosti.