Rajka Grujića sam upoznao u mjestu dostojnom predstavljanja takvoj personi, Konobi Badanj na Viru Crmničkome. U društvu zajedničkog prijatelja, slikara Boža Jovićevića krenuli su interesantni razgovori. Bio je to period kad sam počeo da čitam slavnog Švajcarca Karla Gustava Junga.

Simboli, sinhronicitet, determinizam, smisao, teme koje bi se u razgovoru sa Rajkom otvarale same. Odem tako u atelje da mu predložim ideju, simbolički iskaz. Tamo na prvu loptu naiđem, baš na to.

Ulje sa likom Isusa kome majušne ribe “ihtis”, plivaju kroz kosu, bradu i umjesto obrva natkriljuju oči. U Radovanovom ateljeu slike, knjige, štafelaji, bezbroj predmeta, dobija jasan, kristalan izraz. Kao da prostor ima vedrinu, ozračje.

U njegovim slikama naći ćete demona, arhetipsku ekspresiju kroz vulkan boja, ludilo koje vas posmatra sa platna, no u svemu tome leži jedna metafizička istina. Da u svakom biću, pa čak i u onom dijaboličnom, plamti iskra ljubavi i topline, kojom Rajkovo slikarstvo zrači. Biće da je Origenov uticaj, kao u Vladičinoj Luči.

Da li veći smisao ima kada sjednete na bicikl u 5 časova ujutru i odete prema Piperima, Tuzima, ili kada nešto kasnije u odijelu i sa torbom se zaputite u ”instituciju”, gdje Vas poput cunamija čeka val stresa, ova dilema se odgonetne sama… Ataraksija, unutrašnji mir, o čemu govore djela stoika, koja će Radovanu darivati milosrdni “bogovi buve”.

Rajko je odličan crtač. Njegovi crteži prikazuju suštinu. Sigurna i jaka linija. Pitate se da li je crtež refleksija stvarnosti, ili je pak matrica koja je postojala još u nihilumu, iz koga se sve iznjedrilo. Likovna kosmogonija, možda je prikladno.

Držeći se zapovijedi bog(o)umilnog Toškovića, “spram sveca tropar” zaustaviću se u ovom pohvalnom slovu. Iznese Rajko jednom prilikom ideju da on i Uroš živopišu crkvu. Pita me Božo ne bez imanentnog osmijeha, ”Što misliš koju bi temu postavili?” Sliježem ramenima. “Ada, strašni sud” odgovara.

Izvor:(Vijesti)