Počeo je svirati 1968. godine kada je sa bratom svirao na prvoj svadbi, ali za svoj kako kaže zvaničan početak bavljenja muzikom računa 1971. godinu kada je krenuo u Srednju muzičku školu u Sarajevu, gdje je svirao po kafanama i restoranima.

"Imao sam devet operacija u životu i kad mi je najteže i najproblematičnije tu mi je gitara, prim, basprim, tu su i drugi instrumenti, harmonika, aranžer. Neki dan sam svirao violinu pa kažu ljudi pa ti sviraš i violinu. Violina je jedna lijepa žena koju treba čuvati", ispričao je Jovo Jerković za Anadoliju.

Bez vida je ostao kako dijete, kaže od visoke temperature izgubio je lijevo oko, a ljekari su mu zahvaljujući operacijama malo popravili vid na desnom oku, ali i dalje na to oko vidi manje od deset posto. Sada bi trebao promijeniti sočivo, ali ne smije. Kroz šalu objašnjavajući kako planira živjeti još 20, 30 godina pa želi da to proživi normalno, kako je i živio.

"Jedino mi je drago što sam vidio da moja kćer ima lijepu kosu, bolje sam vidio kada sam došao iz bolnice, tad kad mi srce nije puklo - a sve ostalo je relativno. Ništa me više ne može ni iznenaditi, moja savjest je čista, ljudi moraju da vode računa da čuvaju sebe od sebe i druge od drugih", kaže Jerković.

Njegovo bavljenje muzikom bilo je kaže neizbježno, otac je svirao usnu harmoniku, takozvane cicuge, a brat koji je stariji 10 godina počeo je da svira bugariju, prim, basprim i gitaru. Jovo svira 24 instrumenta.

"Sviram sve duvače, truba, trombon, saksofon, fagot, sve cjevaste instrumente klarinet, flautu, frulu, dvojnicu, žičane instrumente prim, basprim, bugariju, bas, berdu, šargiju. 1973. godine sam osvojio prvo mjesto u Kaknju na takmičenju šargijaša Centralne Bosne", priča Jovo.

Muzika mu je kaže mnogo pomogla u životu, a mladima savjetuje da budu jaki i stabilni jer onda su i psihički zdravi, te da ne budu prokleti jer para je sredstvo uz pomoć kojeg ljudi žive.

Do sada je imao oko 170 učenika, mladih i odraslih koje je učio da sviraju. Nisu svi uspjeli, a naročito je ponosan na dvojicu momaka koje je obučavao, a koji su danas doktor i magistar muzičkih nauka.

"Sad je to manje, ljudi se uhvatili fajlova i te muzičke industrije, međutim ja sam ponosan kada mogu nekome pokazati na instrumentu i još sam ponosniji kad on shvati da je muzika nešto lijepo da to čovjek mora čuvati. Muzika je toliko blagodetna", kaže on.

Mnogi su ga kaže kritikovali zašto nije radio u školi.

"Nisam, mi živimo u jednom vremenu, u jednim provincijama gdje ljudi teško mogu savladati određene nedostatke, pa onda može reći: gdje će onaj slijepi raditi u školi, kako će on. Međutim, sviram sa ljudima koji normalno vide, hodaju, evo sad spremam tamburaše svi su stariji od mene, imam samo jednog dečka koji je mlađi za Festival tambure u Brezičanima kod Prijedora, 28. jula i ja se ponosim, što mogu da im pokažem određene stvari da malo izađu da vide kako drugi orkestri sviraju, da se druže", ispričao je Jovo Jerković.

Svoju karijeru dijeli u tri segmenta, pri čemu je prvi od 1971. godine kada je svirao po Sarajevu i sticao muzička znanja, nakon čega se vratio u Srbac, a zatim zaposlio kao telefonista u jednoj gradiškoj firmi. Najbolji period mu je bio od 1978 do 1991. godine, a zatim su uslijedile kako kaže ratne gluposti, poslije čega su uslijedili brojni humanitatni koncerti. Prošlo ljeto takođe je održao humanitarni koncert za muzičara koji se razbolio.

"Međutim, sad je svijet oguglao. Sad se svijet - ona kletva narodna: Da Bog da se zabavio o sebi - pa je svijet oguglao, nema narod ni volje, sad je narod utučen neimaštinom, nema zaposlenja, mladi ljudi završe školu ne znaju kud će", smatra Jovo.

Na pitanje da li to znači da nikom nije do muzike kaže da ipak nekad jeste. Sa društvom se okuplja svakog četvrka u prostorijama Doma penzionera u Gradišci gdje si naprave ugođaj.

"Ne diramo drugog, a sebi popravljamo stanje", kaže on.

I sada uči i svira. Najviše voli balade, pjeva ono što narod traži, a iako na repertoaru ima oko 3.000 pjesama, dešava mu se da ne zna odsvirati traženu pjesmu.

"Najviše volim basprim, i sve žičane instrumente i gitara je tako lijepa, tako je sjetna, ona ima dušu. Iinstrumente treba njegovati kao žene, čuvati. Ljudi su prema ženama grubi, moraju se baviti muzikom da bi iskristalisali taj lijep odnos prema drugom i prema životu i prema sebi naravno", svirajući priča Jovo.

Najsrećniji bi bio kada bi se njegovi unuci Jovana i Uroš pokušali baviti muzikom, ali da ih ne preuzme industrija i potrudiće se da ih nauči uz pomoć kćerke i zeta. To preporučuje i svima drugima, naročito djeci koja imaju volju da uče i da vježbaju. 

Anadolija