Vidovdan zbog svevideće moći starog slovenskog božanstva Vida, važi za dan proricanja i gatanja, najčešće uz pomoć trave vid, poznate u narodu i kao vidac, vidić, vidovka ili vidovčica.

Vjeruje se da vidova trava, koja se od davnina smatrala biljkom za gatanje, može nešto da vam otkrije ovu noć.

Nađite nekoliko cvjetića, koji su jako rasprostranjeni na ovim prostorima, i stavite ih pod jastuk zajedno sa malo soli, hljeba i sa jednom djetelinom sa četiri lista. Zatim djevojka izgovara sledeće riječi:

"Vide, Vide! Tako ti soli i hljeba, zemlje i neba, kaži mi ko će mi biti suđen. Neka mi izađe na san".

Djetelina sa četiri lista je tu u ulozi krila, a jedna verzija ove bajalice spominje i nju: "Ako je daleko - evo mu djetelina od četiri krila neka k' meni doleti".

Vidova trava

Vjeruje se da će muškarac kog sanjate uoči Vidovdana biti onaj za kog ćete se i udati.

"Kog momka koja uoči Vidovadne usni, za njega će i poći", govorilo se nekada.

Udate žene bi trebale ovu travu uoči Vidovdana da stave pod jastuk i šta sanjaju te noći, to će im se i desiti.

Praznik koji otvara oči

1892. godine Srpska pravoslavna crkva ga je prvi put unijela kao praznik u svoje kalendare, stavljajući ga u zagradu iza proroka Amosa i kneza Lazara, čije je kultove njegovala.

Vid je smatran vrhovnim božanstvom, "Bogom nad bogovima", a svi drugi bogovi tek polubogovima. Vjerovalo se da je Vid svevideće božanstvo, pa se Vidovdan smatra i praznikom za oči, odnosno praznikom koji "otvara oči".

Samo ime ovog svetitelja, Vid, odredilo je najvećim dijelom i prirodu rituala koji su izvođeni na njemu posvećen dan. Bilo je, na primjer, veoma važno šta će se toga dana vidjeti. Ono što bi čovjek tada vidio, u tome bi, po opštem uvjerenju, kasnije imao uspjeha.

U selima pod Fruškom gorom, na primjer, na praznik izjutra seljaci su se umivali rosom i pri tome govorili: "Oj Vidove, Vidovdan, što ja očima vidio, to ja rukama stvorio."

Sličan običaj zabilježen je i kod Banatskih Hera. Tamo su majke na Vidovdan dovodile svoje kćerke do plota, a ove bi se obraćale svecu: "Vido, Vidovdane, što god očima vidim, sve da znam raditi." U nekim su pak krajevima iznosili na vidjelo svoje tapije i obligacije, u drugim su vadili novac iz kase i brojali ga. Bilo je mnogo postupaka te vrste.

Veza Vidovdana s vidom manifestovala se i u narodnoj medicini. Uoči praznika ili pak na praznik izjutra brali su travu zvanu vidovčica, često je stavljali u vodu i njome se umivali. Činili su to zato da preko godine ne bi bolovali od očiju. Ponegdje su nak vidovčicu čuvali i koristili onda kada bi im oči oboljele.

Vidovdan je za srpski narod veliki i stari praznik. U prošlosti ovaj dan bio je slavljen kao spomen na Kosovski boj, jednu od velikih bitaka evropskog srednjeg vijeka.