Nizak standard, niske plate i činjenica da je u Crnoj Gori veliki broj nezaposlenih najčešći su razlozi koje mladi ljudi navode kada obrazlažu činjenicu da žele zauvijek otići iz Crne Gore, prenosi Kolektiv. 

Ova majka je imala da doda još nešto.

Status Vesne Radojević prenosimo u cjelosti:

ZAŠTO NAM DJECA ODLAZE U SVIJET?

Prije tačno tri godine mi je moja Milica, koja je tada upravo završila prvi razred podgoričke Gimnazije, kao đačku foru ispričala da je Cecina pjesma "Idi dok si mlad" himna podgoričkih gimnazijalaca.

Smijale smo se, ona, vjerovatno nesvjesna suštinske dubine rečenice "Idi dok si mlad", ubačene u crnogorsku realnost. Ja, ne razmišljajući o tome ozbiljno i radujući se ponovnom proživljavanju srednjoškolskih dana, kroz svoju djecu, nostalgično ih percipirajući kroz prizmu svog školovanja, prije mnogo godina.

Onda je Milica par puta konkurisala za stipendije đačke razmjene, i oba puta nije prošla. Za jedan od ta dva puta pouzdano znam da je stipendiju dobila djevojčica koja je imala vezu. Ćutala sam i tješila je da "nije važno", ima vremena, pokušaće opet...

Tri godine kasnije, Milica je završila treći razred srednje škole u Oklahomi, ne kao stipendista, ali zato kao jedan od najboljih učenika svoje generacije te škole. Osvojila je drugo mjesto na državnom takmičenju iz španskog, dobila je stipendiju jedne elitne američke privatne internatske škole, koja se zaista rijetko daje, u konkurenciji učenika iz cijelog svijeta.

U pismu uz aplikaciju za stipendiju, na pitanje zašto želi da uči u Americi, djevojčica iz Crne Gore od 17 godina rekla je, parafraziram: Zato što u Americi nije važno odakle dolazite, ko su vam roditelji, kakvog ste imovinskog stanja... vrijedite isključivo onoliko koliko znate i koliko ste spremni da radite i da se usavršavate....

Svakodnevno u Crnoj Gori srećem divne, mlade, inteligentne, obrazovane ljude, koji nemaju osmjeh na licu, jer ne vide svjetlost na kraju tunela. Završili su fakultete, bili odlični studenti, imali milion planova. Priča je uvijek ista. Konkurisali su desetine, stotine puta, ali posao uvijek dobije neki "sin", "kum", "prijatelj", neko sa "partijskom knjižicom"... Uvijek ista rečenica: Ako nemaš vezu ili pare, propao si.

Sve dok je tako, dok najbolji ne budu dobijali najbolje poslove, bez obzira odlakle dolaze i ko su im roditelji, dok na cijeni ne bude isključivo znanje, rad i sposobnost, dok naša djeca ne budu mogla reći: Jer je u Crnoj Gori jedino važno koliko znate i koliko ste spremni da radite... oni će odlaziti.

Može li neko, uopšte, da im zamjeri?