Zvali su ih „Odred za baštinu“. Djelovali su od 1943. do 1951. godine. Priča o njima tema je knjige „Odred za baštinu / Saveznički junaci, nacistički lopovi i najveća potraga za blagom svih vremena“ američkog pisca Roberta M. Edsela.
Za umjetnost i domovinu
Sa listom blaga koju su sačinili vodeći stručnjaci u zapadnom svijetu umjetnosti, američki eksperti su napredovali s vojskom i pronalazili spomenike na popisu. Ako je neki od njih stradao u ratnim dejstvima, analizirali su obim štete, nadgledali popravku i savjetovali što treba činiti da bi se spriječilo dalje stradanje. Kroz Odred je prošlo 350 muškaraca i žena. U prvih nekoliko mjeseci nakon iskrcavanja u Normandiji desetak pripadnika iz te grupe našlo se na francuskoj obali. Potom su 25 vojnika postepeno popunjavali jedinicu sve do kraja ratnih zbivanja. Pokrivali su područje cijele zapadne Europe. Edsel je fokusiran na desetak pripadnika Odreda i njihovo djelovanje između Dana D (bitke za Normandiju) i Dana V (Dana pobjede, kapitulacije Njemačke). „Odred za baštinu“ izvanredna je knjiga. Ključne bitke Esdel koristi kao pozadinu priče o ljudima koji su rizikovali živote da bi sačuvali umjetnine koje je Ajzenhauer vidio kao simbole „za čije se očuvanje vrijedi boriti“. Srednjovječni kustosi, upravnici muzeja i galerija, ubijeni u akciji, umirali su za umjetnost i svoju zemlju. Tokom ofanzive američkih trupa koje su se borile širom Evrope, prvo su imali dužnost da u saradnji sa višim oficirima pokušaju sačuvati od uništenje arhitektonski dragocjene zgrade. Kasnije su se našli na tragu neprocjenjivo vrijednih umjetnina do koji su nacisti došli ubistvima, pljačkom, iznudom i konfiskacijom.
Konkurenti
Odluku da kao jedan od ciljeva ratovanja u Evropi postavi i brigu o zaštiti kulturne baštine Ajzanhauer je donio nakon kontroverznog uništenje opatije Monte Kasino tokom krvave kampanje na jugu Italije. Samostan, sagrađen 529. godine, brutalno je bombardovan jer su saveznici vjerovali da se u njemu kriju nacisti i djeluju sa tog uzvišenja na položaje američke vojnike u podnožju planine. No, u samostanu nije bilo njemačkih vojnika. Oni su se skrivali na poziciji ispod samostana. Ajzenhauer je bio odlučan da ne dozvoli nikakve incidente slične onom u Monte Kasinu. Dovođenje na ratište ljudi koji su dobili zadatak da brinu o kulturnoj baštini – doprinijelo je da on stekne glas vojnika koju „štiti i poštuje“ poredak. Edselova knjiga obiluje interesantnim detaljima. „Kolekcionar“ Hitler imao je jakog suparnika u Hermanu Geringu koji je bio zadužen za „očuvanje jevrejske imovine u djelima umjetnosti“. Čovjek iz Odreda za baštinu, Leonard Stjuart, svjedočio je o susretu sa Geringom. Neposredno pred njegovo samoubistvo, razgovarao je sa Geringom i obavijestio da ga je jedan „njegov“ Vermer – falsifikat. Gering je bio zapanjen. Leonard Stjuart kaže da je Gering „izgledao kao da čovjek koji je prvi put otkrio da postoji zlo u svijetu“
Čudo u dvorcu
Gering i drugi nacistički lopovi umjetnina sakrili su plijen na bezbroj mjesta u Njemačkoj. Jedno od najznačajnijih otkrića ljudi iz Odreda za baštinu vezuje se za dvorac Ludviga II Bavarskog, poznatog i kao Ludi kralj Ludvig. Dvorac se nalazi u Alpima u njemačkoj pokrajini Bavarskoj. Gradnja je početa 1869. godine, a dvorac je ostao nedovršen poslije kraljeve smrti 1886. godine. Smješten je na veoma visokom uzvišenju iznad rijeke Pulat. Izgradnja je brižljivo planirana. U svoje vrijeme važio je za dvorac pun čuda i tada modernih tehnologija. Odred za baštinu na tu lokaciju je doveo anonimni francuski muzejski kustos koji je tokom rata špijunirao nacističke lopove i pratio ih do njihovih tajnih odredišta. Džejms Dž. Rorimer, budući direktor Metropoliten muzeja prvi je ušao u dvorac. Svjedoči da je „prošao kroz prostorije kao u transu“.
- Mnogo vrijednih goblena i namještaja, nakit, predmeti od zlata i srebra, knjige, rijetke gravire, gomile slika. I na kraju, najvrijedniji pronalazak, kartice metodički vođenog kataloga s popisom više od 21.000 predmeta koji su bili predmet konfiskacije, uključujući podatke o destinacijama gdje se čuvaju – kazao je Rorimer.
Blago je trebalo da završi u Lincu
U Odredu za baštinu bili su pripadnici 13 nacija. Ipak, većina su ipak bili Amerikanci i Englezi. Između ostalog, pronašli su 148 sanduka ukradenih slika koje je Hitler poslije rata namjeravao da izloži u muzeju u Lincu. Firer je od njemačkih istoričara umjetnosti zahtijevao da naprave spisak umjetničkih djela iz osvojenih zemalja koje bi trebalo da završe u Lincu. Tako je formiran službeni popis „umjetnina koje su pripadale Njemačkoj, ali su čuvane u Francuskoj, Holandiji, Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama“. Po Hitlerovoj definiciji, Treći Rajh polagao je pravo vlasništva na svaki predmet koji je iz Njemačke preuzet poslije 1500. godine.
Heroji zaboravljeni u maglama istorije
U Drugom svjetskom ratu ubijeni su milioni, gradovi su bili devastirani i agonija nije prestala poslije 9. maja 1945. godine. Posao Odreda za baštinu bio je ogroman i trajao je sve do 1951. godine. Cijelo to vrijeme oni su tragali, sortirali i pokušali odrediti porijeklo ne samo umjetnina, nego knjiga, različitih zbirki, muzičkih rukopisa.
- Kad su se napokon vratili svojim kućama, bio je Hladni rat, ljudi su se umorili od ratnih priča, a i oni sami samo su se htjeli vratiti svojim životima. Nekako se sve izgubilo u maglama istorije– zapisao je u svojoj knjizi Robert M. Edsel.
Izvor:(Pobjeda)
