Pročitajte ispovijest žene koja kojoj je voljeni suprug srušio iluzije nakon 10 godina braka, kada joj je saopštio da vodi dvostruki život. 

"Čujem svog supruga Dejva u kuhinji. Krcka led, čuje se zvuk ubacivanja kockica u staklenu čašu. Viski. Za njega nije uobičajeno da pije sam. Nešto se događa. Polako ispija gutljaj. Kao da sa njim guta i knedlu neprijatnosti zagledan u daljinu dnevne sobe. Pogled mu se uzdiže prema televizoru, ali ne prati program. Osjećam tmurno oblak kako se zloćudno nadvija nad nama. 

„Da li si završila posao? Je l’ možeš da dođeš da porazgovaramo," govori on. 

Razgovor - riječ koja ne sluti na dobro. Krije neku malignu bol. 

"Zbog čega," pitam, ali ne želim da znam. 

Ne dobijam odgovor. Ustanem, ugasim tv i odlazim do stola za kojim sjedi i ispija svoje piće. 

„Moram da ti kažem nešto, ali ne želim da me prekidaš jer mi sve ovo jako teško pada“, izgovara on. Imala sam osjećaj da su mi se usta osušila u sekundi. Otpušten je! Mora da je to. I to dan pred Božić. Kuda ide ovaj svijet? Ali kroz dve tri nano sekunde, shvatila sam da ta opcija ne pije vodu, jer uglavnom radi kao samostalni autor. 

"Kao prvo," izgovara gledajući u parče blago izgužvanog papira "za ovih deset godina koliko smo zajedno, imao sam aferu na samom početku braka. Bio je to neko sa kim sam radio, nije ništa značilo i kratko je trajalo", kazao je on, kao u jednom dahu. 

Srce mi je zatutnjalo. Ne on, ne Dejv! Pa on nije taj tip, nikada nije bio preljubnik. Pokušavam da se skoncentrišem na dio "na samom početku braka". Mladalačka greška. Ok, mogu to da podnesem. Ali, on nastavlja. 

"Kao drugo, koristio sam usluge poslovne pratnje na mojim poslovnim putovanjima", govori on. Ne, ne, ne, ne. 

Vrištim u sebi pokušavajući da svojim unutrašnjim jekom nadjačam njegove riječi koje mi paraju uši. Škripe. Tutnje. Nebo se ruši i prekriva me. Ne želim da odajem svoja osjećanja i misli. Ne govorim. Ne dišem. Zurim u najdalju šaru na našem tepihu i pokušavam da se skoncentrišem na nju. Obuzdavam suze. 

"Znaš šta je poslovna pratnja, zar ne?" ovdje se pojavljuje rupa na podu naše dnevne sobe i prijeti da me proguta. 

"Hej, odgovori mi šta te pitam. Sve ovo mi je dovoljno teško, ne mogu da ponavaljam ove stvari više puta. Znaš li šta je poslovna pratnja?" izgovara, ovog puta malo grubljim tonom. 

Pozliće mi. Osjećam da mi se muti u glavi dok bespomučno kažiprstom guram zanokticu na mom lijevom palcu. 

"Prije tri nedelje kada sam bio u Las Vegasu, upoznao sam nekog…" izgovara pri čemu osjećam njegovo olakšanje. 

Da li ste ikada osjetili kako nebo pada? Ja jesam. Tada prvi put. Nepojmljivo je teško kada se slomi i osjeća se svaki njegov molekul. Pala sam pored stolice. Ne želim i ne mogu da ustanem. Slomila sam se u hiljadu djelova. 

Počinjem da se gušim. Osjećam kako je soba suviše mala i kako neću imati dovoljno vazduha kako bi preživjela. Ne mogu da udahnem vazduh i teturam se po podu. Dejv ne čini ništa kako bi mi pomogao. Imam osjećaj kao da nikada nisam ni postojala. Sasvim sam nestala. Ne sjećam se kada sam se vratila u realnost. Da li su prošle sekunde? Minuti? Dejv i dalje priča, pominje kako će se preseliti u gostinjsku sobu. Njegove riječi čujem selektivno, ne mogu da se skoncentrišem na cijelu priču. Nisam u stanju. 

Njegova objašnjenja su me sjekla poput žileta po koži. Imala sam osjećaj da ću iskrvariti. Proveo je 12 sati u Las Vegasu sa ženom koja se zove Alison. Zaljubljen je. Kako živi u Teksasu, želi da je posjećuje. Zamoliće našeg podstanara da se iseli iz naše kuće i preseliti se tamo. Želi da u toku od četiri nedelje podjelimo imovinu. Sada momentalno mora da izađe napolje jer želi da čuje Alison koja očekuje njegov poziv. Posmatram ga kako mirno izlazi iz naše kuće. 

Moram da ostanem prisebna jer nam djeca spavaju, a ja ostajem sama sa njima. Počinjem da plačem i jaučem. Isplakala sam cijeli naš život. Uzmim telefon i zovem najbolju prijateljicu. Ne javlja se. Zovem drugu. Ne javlja se. Zovem brata. Ne javlja se. Na kraju okrećem broj svoje majke, ali se sjetim da je kasno i da bi je probudila. Ne želim da je potersam, pa brzo prekidam vezu. 

Shvatam da ne postoji niko sa kim bi mogla da razgovaram u ovom trenutku osim Dejva. Okrećem njegov broj. Prekidam vezu. On je sada u krizi. Ja moram da budem jaka. Kao stena. Da ne čujem, da ne govorim, da ne osjećam. Biću stijena."

Beograd.in/Super žena