Jedno od najuvreženijih vjerovanja datira iz davnih vremena kada je izrada ovog predmeta bila veoma skupa, jer se pravio od rijetkih materijala, kao što je vulkansko staklo. Imali su ga samo bogati.

Čuveni venecijanski majstori iz 15. i 16. vijeka nisu željeli da otkrivaju zanat, ali su, da bi još više izdigli vrijednost svog rada, pokrenuli priču da onaj ko razbije taj predmet, biće nesrećan.

Još su stari Rimljani imali svoju teoriju, vjerujući da ogledalo "hvata" dušu dok se u njemu ogledamo, pa kada ga razbijemo, ona ostaje rasuta u djelićima i potrebno je da prođe sedam godina da bi se obnovila.

Možda baš iz tog razloga u nekim krajevima postoji običaj da se pokrivaju ogledala i stakla u kući kada neko umre, kako bi duša nesmetano mogla da ode.