Post izvjesne Marine Radoš na Fejsbuku o ljubavnoj priči njene pratetke Zorke obavezno morate da pročitate.

"Moja pratetka Zorka krajem pedesetih godina prošlog vijeka fatalno se zaljubila u momka iz susjednog sela. Ona je bila fazon mene, za ljubav dajem sve, od*ebi tradicijo, običaji, od*ebite komšije i rodbino.

Spletom tadašnjih nesrećnih okolnosti on je morao pobjeći u Australiju. Složio joj je fazone:

''Zorka odlazim, vratiću se po tebe, čekaj me, ne udaj se, ne rađaj sinove fukarama".

Zorka je odgovorila: "Ja ću doći za tobom."

Priča meni to moja pratetka Zorka prije nekoliko godina, sjetim se toga slučajno večeras i meni u glavi moj posljednji sastanak.

Imam 25 godina, mobilni, Viber, Facebook i sva ostala čuda koja omogućavaju da se Dragi i ja dogovorimo kad ćemo, šta i gdje. I dogovaramo se čitav dan, gdje ćemo, šta ćemo, šta će on obući da ne bi bilo ko zadnji put (on u trenirci, ja u haljini) i sve ostale boljke koje zamaraju današnji svijet. Ali, to nije poenta ove priče.

Tetka Zorka ima 17 godina. Polupismena je djevojka u duvanjskom selu. Pokupi ono malo stvari što ima, pješke ide do grada, pa autobusom, pa vozom, pa brodom putuje tri mjeseca. Bez mobilnog. Bez Vibera. Bez Facebooka. Bez tačnog dogovora. Ona je jednostavno rekla da će doći, a on je jednostavno rekao da će je čekati tamo.

Nepismenost. Odjeća seljanke. Autobus. Voz. Brod i pučina tri mjeseca. I bili su zajedno skoro 60 godina.

On je jednostavno čekao, i ona je jednostavno otišla za njim.

Je li takva ludačka ljubav izumrla? Šta nam se to događa? Ko je nama iskomplikovao živote? Zašto završavamo u brakovima bez ljubavi, a u ruci danas držimo čitav svijet?

Zašto završavamo u vezama gdje se ljubav samo priželjkuje, u kojima se samo trudimo da zavolimo nekoga?

Zašto ostajemo s onima koji nas gaze i varaju? Zašto lažemo o plodnim i neplodnim danima? Zašto pravimo djecu da bi zadržali djevojku ili momka?

Zašto ostavljamo one koje volimo zato što su siromašniji? Zašto ponižavamo one koji nas vole?

I glavno pitanje, koje mi ovih dana i naročito ovih noći, ne izlazi iz glave: Zašto danas kad imamo mobilni, Viber, Facebook, auto, 50 eura za autobusku kartu, slobodu kretanja, slobodan vikend mi nemamo hrabrosti da odemo tamo gdje želimo? Zašto nemamo hrabrosti da ostavimo sve što imamo za ljubav, i zašto nikad nijesmo sigurni da nas ta ljubav stvarno čeka?

Nemam pojma.

Ali znam da je svijet ovako ružno mjesto samo zato što prečesto nemamo hrabrosti nekome reći: "Čekaj me, doći ću po tebe."

Zato što nemamo hrabrosti ni čekati ni otići.

Garantujem vam svojim životom, svijet je grozno mjesto zato što ljudi više nemaju hrabrosti za ludačku ljubav.

Dugo nijesam vidjela tetku Zorku, ali dobro pamtim šta mi je tada rekla na kraju priče: Sine, u svemu je dozvoljeno biti kukavica, osim u ljubavi. U ljubavi ne budi kukavica, i nikad ne voli kukavice".

Kurir.rs