Ispovijest je napisala podstaknuta velikom promjenom koju je primjetila kod svojih đaka.

„Teško mi je da započnem ovaj tekst, jer mi je teško da napišem da su nam učenici sve manje inteligentni. Mučno je i strašno da jedan prosvjetni radnik, roditelj, čovjek to napiše. Još je mučnija mogućnost da je to istina“, počinje svoju ispovijest iz učionica Ljubinka Nedić.

Ona se, kako piše, već godinama bori sa činjenicom da „iz generacije u generaciju kod đaka raste ravnodušnost, nezainteresovanost, otupjelost“.

"Pomislim - promijenilo se društvo... onda se sjetim da je priroda ipak jača od društva... Tinejdžer mora da bude buntovan, pun velikih snova, riješen da promijeni svijet... kada, ako ne kada ima 15, 17 godina?", pita se Nedićeva.

Unaprijed se izvinjava roditeljima, svjesna da je riječ o ljudima koji su se u tinejdžerskom dobu borili sa nemaštinom, ratom, demonstracijama i opštim padom svih vrijednosti.

"Želim da se izvinim roditeljima što ovako pišem. Znam da zvuči strašno i nečovječno, ali vi imate jedno ili dvoje djece, a meni ih je kroz učionicu prošlo vjerovatno preko 1.000, i ne mogu da ne vidim promjenu koja mi se odvija pred očima. Pijre neki dan sam (đake) pitala šta bi bio njihov posao snova, kada im novac ne bi bio problem. Saznala sam jedino da nemaju snove", napisala je nastavnica.

Uzrok ovoj otupjelosti kod đaka tražila je u školstvu, koje je proteklih godina pretrpjelo vrtoglave promjene.

"Znam da je i do škole od koje neko uporno pokušava da napravi ne zabavište, nego zezalište. Znam da je i do društva poremećenih vrijednosti... Sramežljivo i uz mnogo neprijatnosti provjeravam sa kolegama da li i oni imaju takav utisak, nadajući se da je možda problem u mojim nerealnim očekivanjima. Nažalost, svi sa kojima sam razgovarala vide i osjećaju tu promjenu kod đaka."

Uzroke nalazi i u sistemu koji od djece traži i manje nego što mogu da postignu.

"Ako dijete ima iz bilo kog razloga poteškoće u usvajanju gradiva, napravi plan po njegovoj mjeri, skrati gradivo, snizi kriterijum, ostavi mu vremena za splavove, folkoteke, turske serije. Ne masiraj ga zahtjevima! Ne tjeraj ga da stiče znanje. Pravi od sebe i škole budalu čak i kada vidiš da ono jednostavno ne želi da uči. Nije do njega, do tebe je... Ušareni mu učionicu, pjevaj pjesmice, uči ga kroz igru, čak i ako ima 18 godina... Nemoj slučajno da podigneš glas! Nemoj slučajno da ga zatrpavaš domaćim zadacima! I da se nisi usudio da mu daš jedinicu, jer nije do njega - do tebe je."

Na kraju tekst prerasta u apel, u svojevrsni poziv na zajedničku borbu za našu djecu.

"Uzeli su nam fabrike, rudnike, čak i izvore vode... Objeručke prihvatamo sve zapadne trendove... Sada nam nekako uzimaju i djecu. Hajde da se osvijestimo svi zajedno. Hajde da bar djecu ne damo. Hajde da pomognemo djeci. Nadam se da nije kasno", zaključuje svoj apel razočarana nastavnica Ljubinka Nedić.

Najgore je kad ih pitaš za mišljenje

Nastavnica Nedić navodi da se „osjećala jadno“ kada je morala da uprosti ono isto gradivo koje su neki raniji učenici "savlađivali kao od šale".

"Đaci te gledaju bijelo, ne umiju da ponove šta si rekao... Najgore je kada ih pitaš za mišljenje. Trgnu se i zbunjeno te pogledaju. Nije im jasno zbog čega ih smaraš zahtjevom da imaju mišljenje na neku temu.."“

Blic