Razgovor je, kako je saopštio Zeković obavljen sa ukupno trinaest (13) pritvorenih lica i to ovim redom: B.D. (1), P.A. (2), D.S. (3), S.Ć. (4), M.D. (5), A.Č. (6), S.Đ. (7), I.M. (8), D.M. (9), M.A. (10), N.Đ. (11), B.M.(12) i K.H.(13).

"Iz Savjetu nepoznatih razloga razgovor nije realizovan sa pritvorenikom A.A. zbog čega će Savjet zatražiti ponovo, kod Višeg Suda, vanrednu dozvolu za posjetu Zatvoru Podgorica", kazao je Zeković.

Bratislav Dikić (1970), bivši komandant Žandarmerije, specijalne jediice unutar Direkcije policije Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije, kako je saopštio Zeković nema primjedbi na postupanje uniformisane policije i zatvorske policije.

"Ističe da su profesionalni za razliku od policije u civilu. Pojasnio je da mu je prilikom lišavanja slobode, pošto je vezan, službenik u civilu, oko 52-3 godine, sijede kose, visine 1,85/-90, navodno više puta rekao “Hoćeš li da te zalijepim”. Kaže da mu nisu saopštena prava i da zato nije potpisao dokument koji se na to odnosi. Imao je primjedbe na sadržaj zapisnika oduzetih predmeta i stvari ali ih, na interesovanje Savjeta, nije unio u isti već je čak, i pored navodnih primjedbi, isti potpisao", navodi Zeković.

Dodaje da je Dikić imao primjedbu oko ključeva i telefona koji su mu kako kaže podmetnuti od strane policijskog saradnika.

"Taj telefon je, prema navodima, dobio ispred “Delta city”-ja neposredno pred hapšenje a ključeve je u auto ubacio policijski saradnik prilikom napuštanja motornog vozila nakog čega je uslijedilo monentalno hapšenje. “Poziv da popijemo rakiju u kuću nisam prihvatio i tako vjerovatno izbjegao mogućnost da budem uhapšen u objektu u kojem je dopremljeno oružje”. Ističe da je od prvog trenutka insistirao da se uradi detaljan telefonski listing i da mu se omogući poligrafsko testiranje. Ističe da je protiv četničkih grupacija a “kamoli da se dovodi u vezu sa njima”. Naglašava da je aktivan u Patriotskom pokretu Srbije i da se ne osjeća bezbjedno te da mu sigurnost može biti ugrožena zbog njegovog ranijeg rada protiv albanskih terorista. Dodatno, tvrdi da mu se u istražnom zatvoru ne mogu osigurati uslovi adekvatni njegovom zdravstvenom stanju", objasnio je Zeković.

Predstavniku Savjeta je saopštio da je osoba sa invaliditetom i da boluje od karcinoma. 

Osim sa Dikićem Zeković je razgovarao i sa K.H. (1977), iz Beograda, diplomiranom scenografkinjom za TV, pozorište i film.  Ona kako navodi Zeković nije imala primjedbi na postupanje policije tokom lišavanja slobode i zadržavanja u prostorijama za obezbjeđenje.

"Napomenula je da je nije izvršen njen lični pretres a da je pretres njene torbice obavio muškarac", navodi Zeković.

B.M. (1955), iz Novog Sada, građevinska tehničarka u penziji, lišena je slobode u hostelu.

Ona je Zekoviću kazala da su policijski službenici naredili da pokupe svoje stvari iz sobe pođu sa njima u stanicu.

"Odmah su im, u sobi, oduzeli telefone. Njima iz sobe nisu vezane ruke prilikom odvođenja. Kaže da je kasnije protestvovala zbog uzimanja DNK kao i da je sve vrijeme tražila kontakt sa advokatom. Na listu papira u kancelariji je napisala sve primjedbe koje je imala u vezi sa postupanjem policije. Tražila je da se to zvanično zavede. Inspektor je uputio da sve primjedbe u vezi postupanja policije saopšti tužiocu prilikom razgovora sa njim. Naglasila je da je u Crnu Goru došla da bi dogovorila promociju knjige i susrela se sa “legendarnim četničkim vojvodom Č.D. koji je preživeo strašna stradanja”. Kaže da je htjela da kontaktira “svedoke istorije” D.V. i Č.D. Ističe da je aktivna u Svečetničkom Srpskom pokretu", pojasnio je Zeković.

N.Đ. (1982) iz Šabca, rukovalac građevinskih mašina, istakao je u razgovoru sa Zekovićem da nije pružao otpor pri lišavanju slobode ali ga je policajac udario nekoliko puta, po leđima, dok je stajao okrenut glavom ka zidu.

"Ističe da ne želi da to prijavljuje jer razumije da policija treba biti gruba prema onima za koje misle da su teroristi. “Vjerovatno su imali dojavu da smo naoružani do zuba i bili su grubi. Posle, kad su videli da smo bezopasni, bili su ljubazni i korektni”. Ističe da je simaptizer ravnogorske ideje i da je to u Srbiji dozvoljena aktivnost i da zbog ne bi treba da odgovara."

M.A. (1990), iz Šabca, poljoprivrednik i taksi vozač kaže da je policija pri upadu u sobu u motelu “Venecija” bila gruba “što se dalo za očekivati kada su mislili da smo teroristi”.

Kaže da su kasnije bili korektni i atmosfera i ponašanje prema njima je bilo normalno.

“Naredili su da stojim uza zid. Počeo sam da drhtim jer ne mogu puno da stojim na nogama. Policijac mi je tada prišao i rekao “Šta drhtiš pičkice”, “uplašio si se a”. Tada me je udario nekoliko puta čizmom u koleno i po listu gdje imam tetovažu kao i pesnicom u leđa. Zaboljelo me je i skoro da sam pao” kazao je ovaj pritvorenik predstavniku Savjeta za građansku kontrolu policije.

“Inspektor u civilu je bio ljubazan. Donio mi je patike da obujem jer sam mu prethodno objasnio ko je su moje. Patike su, to se sjećam, ne znam kako i zašto, bile ispljuvane”. Rekao je da je u Crnu Goru došao zbog posjete manastiri i da je simatizer četnika. “Moj pradeda Milan je nosilac Albanske spomenice i mi njegujemo na taj način tu tradiciju. Uvijek kad mogu obilazim i idem na četničke skupove. Najčešće pomažemo radom po manastirima", kazao je on. 

U prostorijama za zadržavanje policijski službenici su bili, istakao je ovaj pritvorenik, ljubazni i profesionalni.

D.M. (1966), iz Grocke, keramičar, nema primjedbi na postupanje policije.

“Inspektor u civilu držao me je za ruku, drugi iza njega, čitao je naglas imena ljudi sa spiska i potvrdio sam kada je pročitao moje ime”.

Pohvalio je odnos policijskih službenika tokom zadržavanja i istakao da je medicinska pomoć, koju je tražio nekoliko puta, zbog problema sa pritiskom koje ima, bila brza i besprekorna.

I.M. (1980), iz Šabca, građevinski radnik, nema ličnih primjedbi na postupanje policije ali je “čuo udarce kada su policijaci udarali druge u sobi”. Kaže da je napeta atmosfera trajala nekoliko minuta i da je popustila pošto je policija izvršila pretres sobe. Policijski službenici prema kazivanju ovog protvorenog lica su nakon toga bili ljubazni i korektni - “Pitali su nas da li nas stežu lisice i ko bi se požalio oni bi popustili. Kome je bilo hladno dozvolili su da se obuče. Poslije kad smo saznali za što nas optužuju razumio sam postupak policije”. Ističe da je simpatizer ravnogorske ideje i da je u Crnu Goru doputovao zbog pohođenja manastira Ostrog.

S.Đ. (1964), iz Grocke, krojač, ističe da je slobode lišen u hostelu. Nije kaže bio vezan već su mu tražena dokumenta, dao ih na uvid a potom je ljubazno zamoljen da pođe u policijsku stanicu. Kaže da mu je preminula kćerka i da ne propušta priliku da posjeti manastir Ostrog. Mogućnost za putovanje ponudio mu je D.A. koji mu je i dao novac za smještaj. “Sramota me je što sam ovoliko potresao svoju porodicu. Ništa o ovome ne znam. Ne mogu da shvatim, stalno razmišljam, kako sam došao u vezu sa ovim” kazao je ovaj pritvorenik prilikom posjete građanske kontrole policije.

A.Č. (1983) iz Šabca, vozač saniteta u Opštoj bolnici, ističe da je u Crnu Goru došao iz vjerskih razloga. Slobode je lišen u motelu “Venecija”.

“Upala je policija, tražila je oružje. Neke od nas su bacili na pod i vezali. Prije nego sam vezan udarili su me pendrekom po leđima. Nisam pružao otpor. Samo smo odgovarali na njihova pitanja. Policajac koji je stajao iznad mene udario me je pištoljem u lice” (pokazuje lijevu jagodicu). Predstavniku Savjeta za građansku kontrolu policije je saopštio da štrajkuje glađu i da je odbio infuziju. Ističe da mu je žao što je tražio promjenu advokata: “Bio sam ljut na njega, rekao mi je da će doći u srijedu, a došao je tek danas. Objasnio je da nije imao dozvolu. Sada razumijem, i na osnovu razgovora sa Vama, da sam pogrešio. Pokušaću da povučem taj zahtjev”, kazao je on Zekoviću.

M.D. (1957), iz Grocke, bravar po zanimanju. Naglasio je da je dijabetičar i da je policija sve vrijeme odnosa prema njemu to poštovala. Nema primjedbi na postupanje policije koja ga je lišila slobode u hostelu. Pohvaljuje odnos ljekara. Istakao je da je simpatizer četničkog pokreta i da mu je mogućnost da putuje pružio D.A.

“Dva puta sam bio u Srbiji na slične skupove. Priča se o Draži i pjevaju pesme. To mi se dopalo.” Pohvaljuje odnos i postupanje prema njemu u tužilaštvu. Kaže da je bez novca i da je to rekao advokatu dodijeljenom po službenoj dužnosti. Nakon toga advokat je na njegov račun u zatvorskoj kantini uplatio 50 eura. Kažu da su ga u sobi cimeri odlično primili. “Svi su dobri ljudi, posebno novinar sa naočarima” kazao je on.

S.Ć. (1979), iz Šabca, muzičar - gitarista, lišen je slobode u motelu “Venecija”.

"Pritisli su me (policija) uz zid i vezali ruke. Vikali su “Gdje je oružje, gdje je oružje” i “Zapamtićete vi Crnu Goru”. Ne znam čime, nisam smio da gledam sem u zid, ali udarili su me nekoliko puta, mislim ukupno tri, po glavi. Momka pored mene, Miloša Aćimovića, maltretirali su zbog tetovaže. Udarali su ga. Čuo sam i druge udarce i jauke. Kada su pretresli naše stvari i sobu potpuno su se promijenili. Šalili su se sa nama. Mom bratu od ujaka Ivici su rekli “Ivica sad će ti doći Marica”, pojasnio je on.

Ističe da je prvu izjavu dao bez prisustva advokata i da je rekao da nema novaca da ga plati.

D.S. (1974) iz Šabca, ribar nema primjedbi na postupanje policije. Pohvaljuje odnos i posvećenost dodijeljene advokatice. Prilikom posjete predstavnice Ambasade Republike Srbije, u istražnom zatvoru, dao je kontakte svojih roditelja da budu obaviješteni da je u pritvoru. Kaže da mu je ranije inspektor ponudio da mu on pozove roditelje. Objasnio je da su stariji ljudi i da ne želi da ih policija o hapšenju obavještava tako kasno.

“Zamolio sam da to urade jsutra. Međutim to mi više niko nije ponudio”. Ističe da je član Ravnogorskog pokreta i da u Srbiji nisu imali problema nikada zbog toga.

P.A. (1977) iz Šabca, keramičar, pri lišavanju slobode spavao je u sobi, sa još tri cimera, u motelu “Venecija”,.

“Vikali su gde je oružje, i bili su grubi ali čim su vidjeli da nema ništa popustili su i bili dobri prema nama. Sve vrijeme nakon toga bili su korektni. Nisam pružao nikakav otpor. Kad su upali okrenuli su me licem ka podu, vezali. Tada me je neki policijac pritisnuo čizmom ili koljenom na desnoj strani leđa. Osjećao sam pritisak na rebra. Odgovorio sam da nemam oružje. Udarili su me u glavu pištoljem najmanje četiri puta. Nisam se protivio udarcima već sam bio miran i odgovarao na pitanja. Tužiocu sam se požalio i odmah je naredio da me odvedu u Urgentni centar. Imao sam oguljotine po licu i nosu. Ljekaru sam odgovorio na sva pitanja u vezi povreda. Unio je to u izvještaj. Da sam na njihovom mestu (misli na policiju) možda bih isto postupio kada vidim da imam posla sa nekim ko je terorista. Ovo ne govorim da bih naudio nekom iz policije već samo kažem kako je tačno bilo” kategoričan je bio pritvorenik u razgvoru sa građanskom kontrolom policije.

Pohvaljuje tužioca koji mu je dao spisak advokata da sam odredi koga da pozovu. Advokat pred istražnim sudijom otkazao mi je saradnju jer nije želio da me besplatno zastupa. Ne znam šta će dalje biti, da li će odrediti nekog drugog, ali nemam novca. Kaže da ne zna zašto je doveden u vezi sa ovim i da je u Crnu Goru navodno doputovao samo zbog posjete manastiru Ostrog. Ističe da je u telefonskom imenu imao broj telefona od Sinđelića sa kojim je uspostavio kontakt preko mreže “Facebook” i sa kojim je bio u kontaktu povodom filma o Ravnogorskom pokretu.