Nepovlađujući tipiziranim formama malodušnosti, svojom poezijom haotičnost realnog svijeta i crnogorske istorije uspio je učiniti smislenijim. Nikada se na njegovom pismu nijesu mogli uočiti tragovi namjere da posustane u u idealno zamišljenoj borbi s crnogorski stereotipima koju je započeo ranim radovima. To ga je i učinilo najčitanijim i najuticajnijim crnogorskim pjesnikom minulih desetljeća. Dukljanska akademija nauka i umjetnosti objavila je nedavno na engleskom jeziku knjigu njegove izabrane poezije „Putanja konačnosti“. Dočekana je s pažnjom i poštovanjem. Između ostalog, konstatovano je da su pjesme Mladena Lompara „blistavo sarječje na crnogorskom poetskom nebu“.
Za Pobjedu, akademik Lompar govori o načinu da pjesnik napusti prostore samoće koja mu je suđena, nepouzdanom pamćenju i pouzdanoj poeziji, grijehu ili istini koja se mora zakopčati, kao pravo na sopstvenu kriptičnost, svetosti dukljanskih prostora koje istražuje preko starih hronika i tekstova istraživača.
U što vjerujete?
- Vjerujem da je ono što živim istina. Kad gođ sam u to posumnjao, našao sam se pred konačnošću, i epitafom onog bogumila koji je na svom stećku zapisao: ovaj svjet je samo san Demona. A stećak se klesao cijelog života…Dakle, bio je to epitaf na kraju vjekovne vizuelizacije. Vjerujem, da su dileme vječite i obnovljive.
Neki se pjesnici ne ustručavaju priznati da je pjesma njihov način da dopru do drugih ljudi. Može li poezija biti način da pjesnik izbavi iz neke vrste zatočeništva, iz neke samo njemu znane samoće?
- Poezija može sve, i ko ne vjeruje u to bolje da je nikad ne piše. Štoviše, i ne čita. Poezijom se može u malo stihova sažeti svijest o pješčaništvu i razgradnji svih vrijednosti koje nijesu temeljene na riječi. Neka mi bude dozvoljena jedna digresija, ustvari isječak iz moje nove knjige „Utuljeni svici“:
Prije više od tri decenije na cetinjskom Starom groblju sam naišao na gotovo urušeni kameni spomenik Luije Vizentini. Na fino klesanoj nakrivljenoj piramidi, s koje je očigledno neko skinuo skulpturu (ostao je detalj, kao antički stilobat), upisane su „dvije godine davne / s razmakom malim“.
Grobna ploča prilično utonula u zemlju i podivljalo rastinje.
Neobično ime i prezime i nježnost prema malom razmaku graničnih godina, skulptura koje iz ko zna kojih razloga nije više postojalo, nametnuli su mi se kao pjesnička inspircija i jedini način da Luiji pomognem u trajanju. Ali, okolnosti (spaljivanje svojih rukopisa, zaboravnost, vremenski protok…) učinile su da se potre inspirativnost i da Luiju ostavim u sigurnost nepostojanja.
S vremena na vrijeme me pritiskivala „obaveza“, a kad me je neki vapaj vratio spomeniku, nažalost, sve je već bilo nečitljivo; nevremena su uništila posljednje znake prepoznavanja, i mogućnosti za pjesmu, makar i onakvu, kakvu sam isto tako davno, napisao (napušteni sonet), jednim drugim povodom:
Uz (sada već bezimenu, humku) bilo je samo moje nepouzdano pamćenje.
I poezija?
(Izostavljam ovđe, traganje po arhivskim dokumentima i njihovo citiranje…)
Pitao sam za porodicu Vizentini u Kotoru. Prelistavao stari telefonski imenik, raspitivao se kod starosjedilaca. Niko ih nije znao…
Na internetu ima nekoliko podataka; kako stoji na googlu, pominju se u Paštrovićima, Hrvatskoj, Italiji…
Međutim, po nalogu jednog sna, morao sam prestati sa daljim traganjem: bio je to neki stari ručni sat, neobično velik, sa pokvarenim mehanizmom i bez zašitnog poklopca sa zadnje strane. Kao da sam ga našao u antikvarnici… Nekom magijom sam pokrenuo njegov rad i počelo je da se mjeri davno zaustavljeno vrijeme. Ali, svakim otkucajem, po jedan elemenat starog mehanizma ispadao je u moju šaku. Ne znam tačno kako sam odustao od daljeg gledanja u čudni antikvitet… Ustao sam da operem ruke. Oči su mi i dalje bile opsjednute vizijom starog sata.
(Izvor:Pobjeda)
