Vilan je svoju fotografiju objavio na društvenim medijima, jer je zajedno sa svojom partnerkom, Džesikinom majkom Niki Prendergrast, zaključio da je to slika s kojom svijet mora da se suoči, prenosi B92.

“Znali smo da će biti različitih mišljenja, da će izazvati snažne emocije. Toliko fotografija prikazuje nasmijanu djecu bez kose u bolnicama, okružene Deda Mrazovima, glumcima, zvijezdama, njihova mala lica puna nade, što daje vrlo optimističnu sliku. Ali to nije svakodnevno lice djeteta koje se bori s rakom”, objašnjava Vilan. 

“Željeli smo da bez sentimentalnosti osvijestimo ljude i pokažemo im šta rak radi djetetu u posljednjim nedeljama njegovog života. To je pravo lice bolesti: vene moje djevojčice koje se vide kroz kožu, suza koja joj ide niz obraz, tijelo i lice ukočeni od bola. Bio je to trenutak kad mi, njeni roditelji, nismo mogli da joj ponudimo utjehu, tokom talasa bola, prjie nego što je njen morfijum počeo da djeluje. Džesika nas odguruje želeći da sama proživi taj bol”. 

Fotografija je nastala u presudnom trenutku. Endi ju je napravio samo nekoliko dana nakon što su Niki i on saznali da njihovo jedino dijete ima samo još nekoliko nedelja života. 

Prije mjesec dana, poslije 13 mjeseci borbe, shvatili su da Džesika neće moći da bude izliječena i odlučili da je poštede muka kojima je bila podvrgnuta, kako bi pokušali da joj produže život. 

Beskrajni boravci u bolnici, prejaki ljekovi u venama, agonija u njenom malom tijelu... sve to su željeli da prekinu i da se nastane u Osvaldtvistlu u Velikoj Britaniji, palijativnom domu u kom Džesika može da provodi svoje posljednje dane s roditeljima. 

“Smrt od raka nije tihi odlazak”, kaže Endi. “To je pakao. Jednim djelom sam znao da moram da sačuvam tu fotografiju, kako bih mogao sebi da kažem: donijeli smo pravu odluku što nismo produžili liječenje”. 

“Naravno, želimo da zauvijek bude s nama. Ne možemo da podnesemo ni pomisao da je izgubimo. Ali, agonija je i vidjeti je kako se pati. Mi ne možemo da joj poželimo život pun bola, samo da bi s nama bila duže. Zato, kad pogledam tu fotografiju u budućnosti, kad Džesike više ne bude bilo, moći ću da se podsjetim na užasan bol koji je trpjela i činjenicu da je on okončan”. 

Kada je Endi podijelio fotografiju na Facebook, stigle su hiljade poruka saosjećanja i ljubavi. Mnogi su poslali novac fondaciji koju je Endi osnovao, a čak je i pjevač popularnog benda One Direction Heri Stajls pozvao i obećao Endiju da će snimiti nešto posebno za Džesiku. 

“Reakcije iz celog svijeta su bile pozitivne. Porodice koje su prošle kroz iste muke su nas pohvalile, roditelji zdrave djece slali želje za oporavak i molitve. Nadam se da će ova fotografija pomoći da se podigne svijest o bolesti od koje pati naše dijete i da će kroz to biti više novca za istraživanja. Ona ima rijedak oblik raka – agresivnu četvrtu fazu neuroblastoma i prije nego što je dobila dijagnozu ja nikad ranije nisam čuo za tu bolest. Ovom fotografijom ja nikog nisam htio da uvrijedim ili uznemirim. Želim da nekog nečemu naučim, možda i šokiram. Nadam se da će jednom doći i taj dan kad nijedno dijete neće morati da proživljava ono što je Džesika preživjela i da će nauka naći lijek, tako da nijedan roditelj ne mora da bude svjedok toga kako njegovi rođeni krv i meso propadaju iz dana u dan”. 

Neuroblastoma je rak nervnih ćelija, obično pogađa abdomen i to najčešće kod djece mlađe od pet godina. 

Za bolest su saznali kada je u julu 2015. Džesika pala i povrijedila rame. 

“Jako ju je boljelo i Niki ju je odvela ljekaru u Blekburn bolnici na rendgen. Pozvala me je i rekla: ‘Radiolog misli da možda ima rak’”, kaže Endi. 

Međutim, poslije 72 sata ljekari su im rekli da Džesika nema rak, ali su sumnjali na bakterijsku infekciju uslijed povrede ramena zbog čega su je dvije nedelje liječili antibioticima u bolnici. 

“Bili smo oduševljeni, jer je djelovala dobro i činilo nam se da možemo da nastavimo normalno sa životima”, kaže Endi. 

Međutim, deset dana kasnije, rame joj je ponovo nateklo i ponovo je morala u bolnicu. Endi je otišao na neplaćeno odsustvo kako bi bio s njom i ponovo gledao kako joj daju različite antibiotike. 

“Ljekari su nam rekli da definitivno nije riječ o raku, ali je ona trpjela tako strašne bolove, da se nekad noću budila vrišteći. Onda su je odveli na ultrazvuk, koji je pokazao izrasline oko jetre i bubrega. Pokušali su da nas umire, ali je MRI pokazao o čemu je riječ”, objašnjava otac. 

Dvadeset prvog septembra 2015. Endi i Niki odveli su svoju ćerku na dječje onkološko odeljenje u bolnici i odmah prošli kroz sve ono što će dočekati i njihovo dijete. Vidjeli su djecu koja su izgubila kosu zbog hemioterapije, hrabre osmjehe, roditelje koji su osmjehom maskirali očaj... 

“Kasnije nisam mogao ni da jedem ni da spavam. Samo sam guglao sve što sam mogao o neuroblastomu. Morao sam da upoznam neprijatelja. Naravno, ništa nismo mogli da kažemo Džesiki. Dijete od četiri godine ne treba ni da zna ništa o raku. Ona je samo znala da se ne osjeća dobro. Onda smo pitali onkologa kakve su prognoze, a on nam je rekao da malo više od 50 procenata djece može da preživi duže od pet godina. To nas je razbilo, ali morali smo da ostanemo pozitivni. Sebi smo rekli da će ona biti jedina koja se izvukla, ali sam ja pao u depresiju.

Samo dva dana nakon dobijanja dijagnoze, Džesika je krenula na hemioterapiju u Mančester. Kad gledamo sada njene fotografije, vidimo da je bila blizu smrti. Ležala je u krevetu i prazno gledala u prostor pred sobom. Niki je to umalo potpuno dotuklo”, kaže Endi. 

U nedeljama koje su slijedile, deke i bake pomagale su Niki da brine o djevojčici i njihovom sinu Džejmsu, ali je najviše vremena sa Džesikom provodio njen tata. 

Spavao je na krevetu pored njenog, davao joj lijekove, mjerio temperaturu i pritisak. Bilo je to, kako kaže, mentalno i fizički iscrpljujuće, ali su vidjeli neki napredak. U Mančesteru više nije trpjela bolove uz prave ljekove i psihološki je bila dobro. Imala je povjerenja u ljekare i sestre. 

“Poslije dva ciklusa hemoterapije, osećala se bolje. Počela je malo i da jede. Vodili smo je kući i onda su skeneri u januaru pokazali da se primarni tumor smanjio, ali da je sekundarni i dalje tu”, kaže Endi. 

Propisano je šestomjesečno liječenje s ciljem da se Džesiki produži život i da se popravi njegov kvalitet. 

“Rečeno nam je da lijeka nema, ali da tretman može da prima i od kuće, što je bilo dobro. Počela je da jede dovoljno da ne mora da koristi tubu iz nosa i ponadao sam se da će pobijediti to. Međutim, u julu su turmori ponovo porasli, a naš briljantni onkolog došao je na ideju za još jedan način ljiečenja: radioaktivna targetirana terapija injekcijom. Džesika je bila izolovana nedelju dana zbog visokog nivoa zračenja, ali je dobro reagovala i počela da hoda bez pomoći. Mogla je sama da se popne na stolicu. Bili smo oduševljeni i mislili smo da će dobri rezultati potrajati”. 

Međutim, nade su ponovo potonule, kada su Džesiku počele da bole noge. Rak se proširio na različite djelove organizma i njenim roditeljima je rečeno da joj je ostalo samo nekoliko mjeseci života. 

“Iako smo se pripremali za njega, to saznanje kao da mi je istrglo srce iz grudi i izvukao sav vazduh iz pluća. Potpuno sam se paralizovao. Niki se onesvijestila i morao sam da je uhvatim da ne padne”, kaže Endi. 

Nakon te prognoze, Endi i Niki suočeni su sa još jednom, najtežom odlukom: da li da u Džesikino ime odluče i produže tretman ili ga okončaju i puste je da umre? 

Ovo posljednje, pružilo bi joj “normalnost”. Posljednje dane mogla bi da provede u udobnosti svog doma, sa bratom i roditeljima. 

“Trebalo nam je vremena da razmislimo o tome. Srećom, oboje smo došli do istog zaključka: da je vrijeme da prestanemo s liječenjem, ali je to bila užasna odluka. Bilo bi nam lakše da su ljekari rekli da će oni odlučiti umjesto nas”, kaže Endi. 

Dvije nedelje kasnije Džesikino stanje se rapidno pogoršalo. Sada ne može da hoda, ni da jede, uglavnom ni da govori. Dane provodi gledajući omiljene filmove i u snu. 

Čak i danas, kad se susreću s neizbježnim krajem, jave se male iskre sreće. 

“Zagrlio sam je sinoć i imali smo lijep razgovor. Rekla mi je koliko me voli i koliko joj nedostajem kad nisam pored nje. Poljubio sam je i rekao da i ja nju volim, a onda sam morao da odem na sprat ispod, jer nisam mogao da zaustavim suze”.