Ne treba doduše biti ni neki veliki genije da bi na tim nenasmijanim fotografijama vidjeli odgovor – uozbiljili su se kako bi bili savršeno mirni dok čekaju dobru ekspoziciju. 

Ljudi u prošlosti nisu nužno bili depresivniji, tužniji ili mračniji od nas. Nisu okolo hodali i deprimirali sve oko sebe, iako su u tim vremenima i te kako imali razloga za to. 

Njihove ozbiljne fotografije zapravo govore nešto drugo, a to je da su imali drugačiji odnos prema svojim fotografijama. Kada su se ljudi nekad fotografisali, za njih je to bio važan trenutak. 

Fotografisanje je bilo jako rijetko i nije mogao svako da ga priušti. Ljudi se nisu slikali svaki dan, a neki su to radili samo jednom u životu. 

Poziranje za kameru izgledalo je kao da poziraju za slikara, jer je otprilike toliko dugo i trajalo - dok se fotograf namjesti, dok namjesti ljude, dok namjesti svjetlo... 

Tada nisu postojali programi u kojima su mogle da se isprave greške, one su zauvijek ostajale zabilježene na fotografiji. Ali prave slikare, koji bi crtali portrete, mogli su da priušte samo najbogatiji, a fotografije i oni malo siromašniji. 

Upravo zato su ljudi veoma ozbiljno shvatali taj veličanstveni trenutak koji možda više nikada neće moći da priušte. 

Danas, kada svako od nas dnevno napravi na desetine fotografija i selfija, teško je shvatiti koliko je intimno značenje svaka fotografija nekad imala za one koji su se fotografisali. 

Fotografije su danas znak nekakve društvenosti, na fotografijama predstavljamo sebe kao srećne ljude. Smijemo se na bezbroj selfija, koji su u odnosu na stare portrete zapravo samo trenutna sreća. 

U poređenju s nekadašnjim portretima, selfiji nemaju nikakvu umjetničku vrijednost, pa čak ni toliku da se bace u smeće – dovoljno ih je izbrisati. 

Ovi nenasmijani ljudi na starim fotografijama vjerovatno su se zabavljali kao i mi, ali nisu imali potrebu da to i pokazuju, piše "Gardijan".

B92