Iza okuke, u samom podnožju Javora, dvadeset pet kilometara od Ivanjice, ondje gdje, s desne strane, strmina vodi pravo u rječicu Nosnicu, priljubljen uz stijenu, stisnuo se manastir. Obnovljen i bijeli, sa širokim putem od sitnog kamena, čudesno se stopio s mokrom zemljom i prljavožutom jesenjom bojom šume.

I tada, na tom putu koji vodi pravo ka žutim vratima manastirskog konaka, čovjek odjednom osjeti neki neobičan mir. Kao da ga je onaj korak iza krivine i prizor koji mu se ukazao odveo u neki drugi svijet. Samo huk planinske rječice podsjeća da vrijeme ovde nije stalo, dok se neka nepojmljiva energija širi s litica odjenutih prastarim stablima i nebom koje, kao neka plava kapa, stoji iznad sve ove skrivene i neočekivane ljepote.

S puta puca pogled na malu zaravan u dolini i nekoliko kuća raštrkanih po obodu šume.

Uz strminu se žurno penje čovjek u monaškoj odori. To je otac Amvrosije, iguman manastira Kovilje, i, za sada, jedini kaluđer. Za njim s lakoćom kaska velika siva vučica, koju je on odgajio i pripitomio. 

– Pomaže Bog – pozdravlja s osmijehom zadihani kaluđer, dok  je vučica samo hladno osmotrila i zaobišla u širokom luku, pronašavši sebi sigurnu osmatračnicu na jednoj stijeni iznad puta, ne skidajući pogled s oca Amvrosija.

Na njegov poziv, ipak, silazi sa stijene. On je miluje rukom, a ona, kao najumiljatiji pas, pokušava da mu uzvrati nježnost tihim cviljenjem i brzim „poljupcima” u bradu. Onda su se malo igrali, pa zajedno zavijali ka šumi, da bi na kraju prošli kroz manstirska vrata i ušli u dvorište.

– Prije nešto više od šest mjeseci donijeli su mi je neki ljudi i ostavili – priča otac Amvrosije. – Niti znam ko su, ni gdje su je našli, niti zašto su je meni donijeli. Imala je jedva petnaest dana. Tek je progledala. I ja sam je hranio. Na svaka četiri sata. Brisao i čistio za njom. A evo je danas. Velika i lijepa vučica. Dao sam joj ime Alfa.

Dok otac Amvrosije priča, Alfa je opet izabrala bezbjednu stijenu da motri na pridošlice.

Sa životinjama ne smije biti prevare – objašnjava nam iguman, dvadesetosmogodišnji otac Amvrosije, rodom iz Arilja, koji je u dvadesetoj godini odlučio da život posveti Bogu. – One to odmah osjete u tvom srcu. Jedino čistota i iskrenost te ljubavi u stanju su da sruše granicu straha i nepovjerenja i da od vuka naprave pitomo stvorenje. A u to se svakodnevno uvjeravam. Alfa i ja svakog dana šetamo šumom. Potpuno sami. I tada osjećam nevjerovatnu harmoniju u sebi. Pogledajte je kakva je to lijepa vučica. A bila je kao igračka. Hranio sam je mljevenom piletinom, a sada jede i kosti koje dobijam iz klanice.

Tada je, kaže, strepio za Alfin život.

– Imala je tri mjeseca kada je poskok ujeo za vrat. Mene nije, ali nju jeste. Bila je sva otečena. Evo, pogledajte…

Pokazuje snimak načinjen mobilnim telefonom, gdje se Alfi vidi veliki otok na vratu.

– Nisam znao šta ću – nastavlja. – Ujed poskoka je smrtonosan, a Alfa je još bila štene. Na kraju se sama izborila za život. Našla je neku dasku iz koje je virio ekser i udarala se o nju, dok ekserom nije probušila taj otok, iz koga je iscurio otrovni gnoj. Tri dana je posle toga samo ležala. A onda se oporavila i ustala.

U mobilnom telefonu otac Amvrosije čuva i ostale svoje ljubimce.

– Imao sam gavrana, sokola, lisicu, vučjaka… – pokazuje prizore sa životinjama iz svog monaškog života. – Sve sam ih pustio sem vučjaka koga sam poklonio jednom prijatelju. Tu scenu da ste mogli da vidite, kad lisica, pas vučjak, vuk i ja šetamo zajedno šumom. I svi su slobodni i niko nikog ne dira. Kada se poslije tako duge šetnje vratimo, svima je duša u nosu od umora, samo se Alfa još igra i trči po dvorištu.

Ljubimac oca Amvrosija je i suri orao. I on je ovekovječen mobilnim telefonom.

– U zoru, još u samo svitanje, kada ga pozovem, on se javi kliktanjem i doleti odnekud iznad šume – priča mladi kaluđer. – Kad sleti, dam mu da jede, pomazim ga i on opet odleti. Ali, Alfa je nešto posebno.

Otac Amvrosije je opet zove da dođe. I vuk se, kao najposlušniji pas, uprkos strahu i nepovjerenju prema nepoznatim došljacima, istog časa odazvao pozivu. Oboje su se, kao neka bezbrižna djeca, igrali i jurili po dvorištu. Alfa je dozvoljavala svom prijatelju da je uhvati za njušku, da je zgrabi s leđa i podigne, da je obara na zemlju, nijednim gestom ne pokazavši da joj ta igra ne prija i da će iz nje izbiti vučja narav.

– Često me ljudi pitaju – kaže kad se dobro izmorio s Alfom. – Kako je učim da bude pitoma? A ja im odgovaram: ne učim ja nju, već učim od nje.

Ona pripitomljava mene. Jer, njena ljubav prema meni je iskrena i bezrezervna. Kad imam nekog posla, zatvorim je u boks i hoću da radim, a ona cvili i gleda me. I ja shvatim da to što mislim da je najvažnije – nije. Jer, od ljubavi nema važnije stvari. I tada polako počneš da shvataš kako te vuk uči žrtvi, praštanju, povjerenju i ljubavi.

Za ono što gradiš i stvaraš moraš se žrtvovati. A mi hoćemo sve to da preskočimo. Žrtvovanje nam nije ni u srcu ni u mislima. Hoćemo sve bez žrtve. E, ja se od Alfe učim žrtvovanju. Duboko sam uvjeren da samo ljepota i ljubav mogu danas da spasu svijet. Ona mi to svakoga dana dokazuje. Svijet je pretrpan mnogim tajnama koje pritiskaju čovjeka. I on proživi cio svoj vijek u znaku pitanja tražeći odgovore.Neki od tih odgovora se ne mogu dokučiti umom. I ja sam ovde zato da probam te tajne da otkrijem. Znam je da put ljubavi jedini pravi put. Jer ne može se sve u životu rješavati matematikom i logikom. Treba vjerovati i hemiji. Tu hemiju učim od Alfe.

Približavanjem mraka Alfa ide u svoj boks. Zajedno silaze strmom stazom. Otac Amvrosije je ne ostavlja noću u šumi samu. Može da uđe nekom u dvorište, pojuri koze ili kokoške, uplaši ljude.

Tek kada je ušla u boks, iz velike gomile drva pred štalom iskočio je veliki mrki zec i dotrčava do samih igumanovih nogu.

– Živi tu u gomili drva i kad god prođem istrči da ga pomazim – objašnjava kaluđer.

Da li ga Alfa juri? Naravno. Ali zec je, za sada, uvijek za metar brži da utekne u sigurnost svog skloništa.

Ali, iznenađenjima tu nije bio kraj. Otac Amvrosije je iz kuće iznio i veliku plavu aru, prelijepog papagaja, koji se odmah smjestio u njegovo naručje i, kao neko dijete, svojim velikim i snažnim kljunom mu nežno čupkao bradu i nos. Uz ono što ima i ono što je pustio na slobodu, otac Amvrosije je, ustvari, vlasnik jednog neobičnog zoološkog vrta u slobodi, bez kaveza, na bazi obostrane ljubavi, gdje svi sami biraju hoće li i dokle ostati zajedno.

Opraštajući se sa Alfom do sjutrašnjeg dana, otac Amvrosije je rekao.

– Svi mi kažu da vuk dlaku menja, ali ćud nikako. I da će Alfa kad-tad otići u šumu, među vukove. A ja im kažem da ona može da promijeni navike, pa i ponašanje, ali ljubav prema meni, siguran sam, neće nikada.

Kako dvije najplašljivije i najnepovjerljivije životinje šume, vuk i zec, opstaju jedan pored drugog?

Je li to ta bezrezervna ljubav o kojoj je govorio otac Amvrosije ili hemija koja ne može da se dokuči umom.

Ili je, možda, riječ i o jednom i o drugom?

Ilustrovana politika/Opanak.rs