Uprkos velikom modernizacijskom širenju prava žena, reprodukcijska prava i dalje se stavljaju na teret žena, za što je dobar primjer shvatanje neplodnosti i u 21. vijeku, ističe zadarska kroatistica Kornelija Kuvač-Levačić u tom časopisu. Autorka je analizirala tri teksta o ženskoj neplodnosti, Ivana Majstorovića s kraja 19. vijeka Mile Miholjević iz vremena pred Drugi svjetski rat, te Julijane Matanović s početka 21. vijeka, i upoređivala ih s etnološkom građom.

Svaki od troje autora predstavlja tradicijske obrasce na vlastiti način, korespondirajući s poetičkim načelima svoga razdoblja, ističe autorika i pokazuje kako je u svakom primjeru neplodnost bivala uzrokom tragičnih sudbina žena i čitavih porodica. 

U svim razdobljima uz ženu se veže mitska krivica zbog izostanka majčinstva, jednako kao što su je tradicionalna slovenska društva ranije etiketirala kao opasnu i povezivala je sa zlim mitskih silama, kaže se u tekstu.  

Julijana Matanović slijedi postmodernističke strategije poigravanja tradicijskim kontekstom ali neprestano upućuje na preživljavanje tradicionalnih predrasuda i shvatanja neplodnosti sve do početka 21. vijeka. Autori se kritički odmiču od socijalnih stereotipa koji se vezuju uz neplodnost i reproduktivna prava uopšte, a njihovi radovi pokazuju da su tradicionalni pristupi tim pitanjima i dalje prisutni u javnoj svijesti.

U tradicionalnom pogledu žena se svodi na reproduktivnu ulogu, a predindustrijska društva naglašavaju rađanje i podizanje djece kao središnji cilj svake žene i njenu najvažniju funkciju u životu. Neostvarivanje potomstva među južnim Slovenima smatralo se Božjom kaznom, pa su se najteže kletve odnosile na uskraćivanje potomstva.

Savremena urbana žena možda nije više vještica ako nije ostvarila majčinstvo, ali sad je kriva i jednako etiketirana zbog odgađanja trudnoće, odnosno zbog odmaka od tradicionalnih normi kojima se žena smješta isključivo u područje doma, kaže Kornelija Kuvač-Levačić.

Hina/N1