U avgustu prošle godine Anti-doping agencija SAD donijela je odluku kojom se profesionalnom biciklisti Lanceu Armstrongu, oduzimaju sve titule od 1988, uključujući sedam uzastopnih pobjeda na Tour de Franceu od 1999. do 2005.
Kako se navodi u izvještaju ove agencije, Armstrong je duži niz godina koristio nedozvoljene supstance: eritropoietin, hormon rasta i razne steroide. Nekada slavljen kao najznačajniji biciklista našeg vremena, Armstrong danas stoji na stubu srama sportske javnosti.
Armstrongov slučaj je samo kap u moru dopinga u profesionalnom sportu. Svjetska anti-doping agencija (SADA) upravo je formirana povodom diskvalifikacije biciklističkog tima Festina sa Tour de Francea 1998, kada je njihov trener, Willy Voet, uhvaćen sa 400 bočica sredstava za doping.
Ljubitelji sporta prisjetiće se oduzimanja zlatnih medalja Benu Johnsonu i Marion Jones, skandala oko kineskog plivačkog tima na Olimpijskim igrama u Barseloni i Sidneju, te mnogih drugih doping afera.
I pored opšteg znanja da većina sportista koristi doping, politika nulte tolerancije se predstavlja kao opcija bez alternative. Sportski zvaničnici ni ne nalaze za shodno da brane takvu politiku, već pretpostavljaju da je njena ispravnost samoočigledna.
U ovom tekstu želim da pokažem zašto su trenutno važeća anti-doping pravila nepravedna i zašto u profesionalnom sportu treba dozvoliti doping.
Čemu nulta tolerancija?
Ako bi vjerovali SADA i Međunarodnom olimpijskom komitetu (MOK), zaključili bismo da skoro niko od profesionalnih sportista ne koristi doping. Nažalost, statistika ovih ogranizacija je apsolutno nepouzdana jer pokazuje broj atleta koji su uhvaćeni u korištenju dopinga a ne broj onih koji ga koriste.
U literaturi se kao relevantno istraživanje često navode intervjui koje je Vicky Rabinowitz sprovela nad učesnicima Olimpijskih igara 1992. Većina atleta kazala je da ima pouzdane razloge da vjeruje da njihove kolege koriste doping.
Par godina kasnije, poznati američki časopis Sport Illustrated objavio je anketu koju je dr Robert Goldman sproveo nad bivšim i tadašnjim olimpijcima, pitavši ih da li bi koristili drogu X ukoliko bi vjerovatnoća da budu uhvaćeni bila mala a ta im droga dala značajne prednosti.
195 ispitanika odgovorilo je da bi to uradili, a svega troje da ne bi. Studije po pojedinačnim sportovima potvrđuju taj trend. Biciklisti, bokseri i atletičari prednjače, premda je doping uveliko prisutan i u ostalim sportovima u kojima je uspjeh stvar snage i izdržljivosti.
Rezultati politike „čišćenja“ sporta od dopinga, koju sprovode SADA i organizacije sličnog tipa, su poražavajući. Jedan od razloga je napredak farmakologije. Neka doping sredstva, poput terapija hormonom rasta i genetskog dopinga, je vrlo teško, ako ne i nemoguće, detektovati.
Prisutnost drugih sredstava, poput testosterona, oksandrolona i još par steroida, nestaje poslije dvije-tri nedjelje od prestanka upotrebe (klenbuterol je nemoguće detektovati već poslije četiri dana). Štaviše, imajući u vidu da SADA testira svega 10 do 15 odsto proizvoljno odabranih atleta po takmičenju, iskušenje da se ne koristi doping je veliko.
Testiranje zdravlja, a ne dopinga
Kako je malo vjerovatno da će se navike korisnika dopinga među sportistima promijeniti čak iako kriterijumi testiranja budu pooštreni, možemo birati između nastavka „krstaškog pohoda“ protiv dopinga i legalizacije. Kako bi uopšte legalizacija dopinga trebalo da izgleda?
U nekoliko akademskih članaka, australijski filozof rumunskog porijekla i direktor Oksfordskog Uehiro centra za primijenju etiku, Julian Savulescu, predložio je model po kome bi testirali sve atlete ali ne na doping već na osnovu stepena narušenosti njihovog zdravlja (pogledati, recimo, članak Savulescu et al, 'Why we should allow performance enhancing drugs in sport', British Journal of Sports Medicine, Vol. 38, 2004).
Pojedincima koji bi, primjera radi, imali problema s jetrom ili srcem ili kod kojih bi vrijednost hematocrita bila izuzetno visoka, bilo bi zabranjeno učešće bez obzira na to je li njihovo zdravstveno stanje posljedica upotrebe dopinga ili ne. Takva politika bi podstakla atlete da uravnoteže želju za što boljim rezultatom sa brigom za sopstveno zdravlje.
Zdravlje sportista je glavni prioritet Savulescuovog modela. Iako je zdravlje očigledno i cilj anti-doping pravila, progres ka njegovom ostvarenju je nevidljiv. Anti-doping politika pati od starog problema prohibicije u smislu što ne samo što ne umanjuje rizik po zdravlje onih koje želi da zaštiti, već taj rizik neposredno uvećava.
Kada je 20-tih godina prošlog vijeka uvedena zabrana proizvodnje i prodaje alkohola u SAD, broj alkoholičara i smrti vezanih za upotrebu alkohola naglo je porastao. Kvalitet alkohola je bio neregulisan, a kupci nisu imali drugog izbora do crnog tržišta. Sudbina atleta koji koriste doping je slična sudbini uživalaca alkohola pod prohibicijom.
Većina doping sredstava proizvodi se na crnom tržištu. Sportisti su ostavljeni sami sebi ili trenerima i kojekakvim guruima koji im daju ljekove pod zdravstveno sumnjivim uslovima.
Legalizacijom dopinga omogućili bi sportistima koje žele da koriste doping stručnu pomoć, nadgledanje i edukaciju o negativnim posljedicama dopinga. Takođe bi smanjili proizvodnju i prodaju dopinga na crnom tržištu jer bi se većina sportista odlučila za robu provjerenog kvaliteta.
Osim zdravlja, upotreba dopinga je i pitanje socijalne pravde. Siromašniji sportisti, posebno oni iz zemalja Trećeg svijeta, primorani su da koriste doping jer nemaju novca za prefinjene legalne tehnologije kojima se postiže sličan razultat kao uz doping.
Ako ste biciklista, sem treniranjem, možete povećati izdržljivost na dva načina: kupovinom generatora hipoksičnog vazduha ili uzimanjem eritropoietina (EPO). EPO je prirodni hormon koji stimuliše proizvodnju crvenih krvnih zrnaca. Košta oko 100 dolara. Generator će postići isto a koštaće vas 7000 dolara.
Svake godine SADA troši milione dolara da bi detektovala zloopotrebu EPO-a. Legalizacijom dopinga ovaj novac mogao bi se prebaciti u fond iz kojega bi se finansirali siromašniji sportisti.
Predrasude o legalizaciji dopinga
Savulescuov model nije nov. Dugogodišni predsjednik MOK-a, Juan Antonio Samaranch predložio je identičan model 1998. i, kako se to moglo očekivati, naišao na opšte negodovanje i kritiku. Koje su primjedbe ovom modelu?
Prvo, često se čuje da je doping suprotan „duhu sporta“. Duh sporta je veoma nejasna sintagma različitih i neuskladivih tumačenja. SADA definiše duh sporta kao svetkovinu ljudskog duha, tijela i uma, navodeći listu vrijednosti koju sport mora da zadovolji da bi bio sport, među kojima su i etika, fer-plej i poštenje kao i poštovanje pravila i zakona.
Ova definicija nam ne kaže ništa o tome treba li ili ne dozvoliti doping. Pitanje moralnosti dopinga je otvoreno pitanje. Ko god tvrdi da je doping neetičan zato što ga SADA definiše kao neetičan pravi logičku grešku rezonovanja ukrug.
Slično, doping krši trenutna pravila i zakone ali se ispravnost tih pravila i zakona želi dovesti u pitanje u ovom tekstu. Da bismo pokazali da je doping neetičan moramo imati bolje argumente od pukog pozivanja na statute anti-doping organizacija.
Mnogi smatraju da je doping suprotan antičkoj viziji sporta, po kojoj pobjednici trebaju biti biološki najjači, najbrži isl. (istorijski je diskutabilno je li o
Primjedba o nezasluženoj prednosti
Po drugoj primjedbi, doping narušava jednakost među takmičarima jer korisnicima daje značajnu i neopravdanu prednost. Primjedba ne stoji iz dva razloga. Prvo, slika sporta kao takmičenja u kojima svi polaze s iste pozicije i onda najspretniji pobjeđuje je naivna.
Genetske razlike određuju ko će i u čemu imati prednost. Nosioci jedne verzije ACE gena imaju prednost u trkama na duge distance. Crnci u prosjeku imaju prednost u trkama na kraće distance zbog prirode mišića i odnosa torza i ostatka tijela. Sport je, bez sumnje, diskriminatorski.
Ukoliko vas brine nejednakost, ne možete imati ništa protiv legalizacije dopinga. Dopingom se posljedice loše genetike koliko-toliko ispravljaju. Drugo, legalizacija dopinga ne podrazumijeva dozvolu svakog sredstva.
Sigurno da ne možete na motoru „istrčati“ maraton. Ali i ako koristite najjaču drogu, ne mora da znači da ćete biti u prednosti. Reakcija na doping je individualna i zavisi od niza kako ličnih tako i faktora dijete i treninga.
Treća primjedba kaže da ćemo legalizacijom dopinga onemogućiti pobjedu onih sportista koji ne žele da koriste doping. Ne nužno. Kao što je već rečeno, doping je odskočna daska ali koliko ćete skočiti uveliko zavisi i od vas samih.
Štaviše, imajući u vidu raširenost dopinga, pritisak na pojedince koji ne žele da ga koriste je isti pod sistemom zabrane i pod sistemom legalizacije. Pošto je svrha predloženog modela očuvanje zdravlja sportista, niko ne bi bio prinuđen, direktno ili indirektno, da koristi nesigurna sredstva.
Konačno, četvrta primjedba kaže da, ako dozvolimo doping profesionalnim atletama, šaljemo pogrešnu poruku rekreativcima. Kako Savulescu tačno primjećuje, razlika između amaterskog i elitnog sporta je bitna.
Cilj rekreativaca je zdrav život i uživanje u sportu, cilj profesionalaca je pobjeda, nerijetko na uštrb zdravlja i bez dopinga. Zato antičko shvatanje sporta treba da ostane ideal rekreativaca. Ukoliko žele više i bolje, rekreativci ulaze u domen profesionalaca i moraju biti spremni na rizik, s dopingom ili bez njega.
Mnogima će zaključci ovog teksta zvučati nevjerovatno i s pravom, imajući u vidu od malena nam nametnutu sliku o dopingu kao varanju. Takva slika je predrasuda i kao svaku predrasudu treba je racionalno odbaciti. Doping ne mora biti varanje niti protivrečiti sportskom duhu.
(Izvor:Vijesti)
