Falsifikator (Goran Marković, 2013)
„Ko kontroliše sadašnjost, kontroliše prošlost. Ko kontroliše prošlost, kontroliše budućnost.“ Ove rečenice Džordža Orvela iz romana „1984“ opisuju suštinu političke manipulacije, pri čemu za praksu treba uključiti televiziju ili pročitati novine. Zahvaljući iskusnom režiseru Goranu Markoviću, izbor se proširuje i na bioskop.
Anđelko (Tihomir Stanić) živi sa ženom Mirjanom (Branka Katić) i dva sina. On je direktor Osnovne škole „Danka Mitrov“ u Šaškovcima, dok u slobodno vrijeme falsifikuje diplome.
Nakon što ga komšija prijavi policiji, Anđelko bježi, ali na kraju ipak završi u KP domu Zenica. Ćeliju dijeli sa političkim zatvorenicima i psihopatama kojima pokušava da pomogne. Međutim, svaka Anđelkova pomoć im donosi još više problema.
Goran Marković, koji je režirao neke od najboljih jugoslovenskih filmova svih vremena („Nacionalna klasa“, „Specijalno vaspitanje“, „Već viđeno“), još jednom analizira komunizam iz komičnog ugla. Slično kao „Tito i ja“ (1992), i ovaj film je nostalgična komedija apsurda.
Nalik Volterovom „Kandidu“ koji je napisan kako bi izvrgao ruglu Lajbnicovu tvrdnju da „živimo u najboljem svijetu od svih mogućih“, Markovićev „Falsifikator“ razobličava navodnu savršenost komunističkog sistema, koja leži u osnovi fenomena jugonostalgije.
Film počiva na zabludi, odnosno fiks ideji dobrodušnog i naivnog Kandida/Anđelka da živi u najboljem društvu od svih mogućih. Međutim, iako je naivan, Anđelko nije slijep, tako da je vrlo svjestan nepravdi koje ga okružuju.
Da bi neke od tih nepravdi ispravio, Anđelko odlučuje da falsifikuje diplome i omogući ljudima bolje zaposlenje, kao i napredovanje u službi. Ono što ne shvata je da je društvo koje pokušava da spasi već propalo. Njegova pomoć, zbog toga, više liči na šminkanje leša, nego na spasavanje davljenika.
Marković veoma brzo razotkriva iskonski užas ispod blazirane površine. Tako je nostalgičnim slikama Šiškovaca suprotstavljena nasilna scena u kojoj muž prebija ženu.
Isto tako, film podsjeća na događaj iz 1968. godine kada je ustaška ogranizacija „Hrvatski oslobodilački pokret“ podmetnula bombu u bioskopu „20. oktobar“ u Beogradu, pri čemu je u napadu poginula jedna osoba, a preko osamdeset ih je ranjeno.
Ta scena, sa publikom koja pospano prati propagandni film prije nego što odleti u vazduh, kao da je poziv za buđenje društvu koje ne želi da vidi šta mu se sprema. Time je Anđelkova naivnost prikazana ne samo kao njegova karakterna osobina, već i kao odraz kolektivne zablude.
Anđelko završava u zatvoru sa teroristom koji je odgovaran za ovaj napad, robijašem sa Golog otoka, beogradskim psihopatom Ljubinkom (odličan Dragan Petrović) i ekstremistom Enesom.
Čak ni to što se nalazi u zatvoru u kome čuvar sve probleme rješava pendrekom, ne umanjuje njegovu vjeru u sistem, što će samo dodatno otežati njegov položaj. Ono što je svakako za pohvalu je što i pored svega nabrojanog, autor djelo ne pozicionira kao primarno političku, već kao ličnu priču. „Falsifikator“ se gleda kao crna komedija, koja usput govori o komunizmu.
Film ima više duhovitih scena, kao što je ona sa tržišnim inspektorom (Miodrag Krstović) koji dolazi u mjesto pogođeno poplavom, pri čemu je i sam prikazan kao elementarna nepogoda.
Besprekorno režirana sekvenca u kojoj se Ljubinko prisjeća kako je došao u zatvor je crnohumorni vrhunac filma i pokazuje svu raskoš Markovićevog talenta. Slično se može reći i za trenutak u kome robijaš shvata da sudski sistem počiva na falsifikatima koje je pravio, čime se prevarant Anđelko uzdiže do proroka lažnog društva.
Zanimljivo je da i njegova dva sina kreću istim stopama, odnosno da iluzija za obojicu postaje jedini način opstanka. Jedan sin je opsjednut hipnozom pa tako mir postiže bjekstvom od stvarnosti, dok drugi ostaje u falsifikatorskim vodama, odnosno tu istu stvarnost objektivno krivotvori.
Kraj filma pokazuje da u društvu u kome se falsifikuju diplome, dnevni listovi i istorija, sljedeći korak nužno mora biti falsikovanje čovjeka. Tako Marković, na pragu sedme decenije života, zajedno sa koscenaristom Tihomirom Stanićem uspješno zaokružuje priču u kojoj se mogu prepoznati uticaji Kventina Tarantina („Prokletnici“, 2009) i pisca Filipa K. Dika („Čovjek u visokom dvorcu“).
Ono što se ipak izdvoja kao suvišno je insistiranje na tome da gledamo Jugoslaviju u malom, čisto kako nam ne bi promakla politička poenta, ali i kako bi se film bolje prodao u okruženju.
Tako su, za razliku od pažljivo i smisleno odabranih robijaša u ćeliji, na silu ubačeni likovi komandira milicije koji je morao biti Makedonac (jer nemamo nijednog drugog Makedonca u filmu) i ljekara, koji je iz istog razloga Slovenac. Time autor koji želi da razobliči komunizam, upada u istu zamku kao i njegovi junaci, te uloge dijeli na način koji neodoljivo podsjeća na famozni nacionalni ključ.
Film „Falsifikator“ je i sam svojevrstan falsifikat, kome se ne može osporiti duhovitost i kvalitet. Bilo da ga posmatrate kao ozbiljnu komedija ili kao komičnu dramu, teško da ćete naći zabavniju dekonstrukciju jugonostalgije u skorašnjoj produkciji. Da li je ta dekonstrukcija i dalje potrebna je već drugo pitanje.
(Izvor:Vijesti)
