Sve rjeđe kupujem novine u Londonu. Smeta mi protivrječnost fenomena da su engleske novine otupile, uprkos tome što su pune inteligentnog, elegantnog pisanja. Ali, fali im originalnosti - znak vremena i na Ostrvu. Svako piše o istim stvarima, istim tonom; izgleda mi kao da za sve novine piše isti par kolumnista: Ms Prilično-duhovita i Mr Genije-prorok.
I u ovom je, dakle, vijeku, još na snazi velika macho ambicija: biti novi prorok. Ta je misija, mada nezahvalnija nego ikada, postala svima dostupna. Svi se mogu u njoj oprobati, kao u emisijama tipa ‘Ja imam talenat’.
‘Ja imam proročanstvo!’ Svijet sebi više ne može priuštiti tu laž
Proročanstva su, kao i sve drugo, tu samo ‘u prolazu’. Kada se neko predviđanje ne ispuni, niko ga se, pa ni sam autor-prorok, nakon par mjeseci, više ne sjeća.
Ali, dobro. Novine se, naročito u ovoj ostrvskoj klimi, moraju premazati sjajnijim slojem, da ne bi ječale samo mučnim, crno-bijelim istinama. No, sjaj postaje sve neuvjerljiviji, poput: UN proglasile svjetski dan sreće. Really?
Jedna od crno-bijelih istina je da radna mjesta nestaju. (Jednako neprivlačna za objavljivanje jeste i istina da nasilje nad ženama i djecom ne jenjava, ali o tome neki drugi put.)
Ova je istina o nestanku radnih mjesta vjerovatno nekada davno bila predviđena, obrađena, nakićena i zaboravljena; ali, evo, sada nam se događa. Poslovi i zvanja tope se poput pljavog gradskog snijega. Zamjenjuju ih kompjuterski programi, ili – prašnjava praznina.
Čini se da je plaćeni posao postao privilegija; čini se da mnoga radna mjesta nikada nisu ni bila potrebna. Sve te istopljene titule i profesije bile su ni iz čega projektovane, skockane u srećnijim (i uvijek kraćim) vremenima, po mjeri čovjeka koji treba platu da bi preživio uz malo dostojanstva.
Upravnik sektora uplate-isplate. Upravnica veleprodaje. Koordinatorka društvenih reformi. Menadžer shopping asistenata prvog sprata Harvey Nicholsa. Gone, baby, gone.
Svijet sebi više ne može priuštiti tu laž: da je ljudsko dostojanstvo bitno. Na dostojanstvo se gleda kao na licemjerstvo: glumatanje dok se ne pronađe kupac.
U mom londonskom kvartu prvi je nestao Holistic Henry. Bio je to mali zeleno-bijeli holi-boli prostor, sa visokom, nasmiješenom recepcionerkom kod ulaza i Holističnim Henrijem iza pamučne zavjese, poput glavnog lika teatra sjenki.
Čim je otvorio svoju butegu za pomoć naivnima, sebi sam rekla da moja noga tu neće kročiti. Onda su mi Henrija neki ozbiljni ljudi iz kvarta ipak preporučili. Vratne pršljenove nagrizla vlaga – čuj, stara, Henri rješava baš takve probleme. Ma, odličan je. Fizioterapija, masaže sa svih kontinenata, promjena načina života. Bla bla bla.
Prvi dolazak kod bilo koga u Londonu, uvijek su te proklete konsultacije i još jedno učlanjivanje u klub naivnih. Par stotina funti bez pružanja pomoći. Boli me vrat, Henry, my man!
Henri me izgubio i prije nego što me dobio. I ne samo mene. Da je bio manje pohlepan... Da je osobi koja ušeta u njegov zeleno-bijeli svijet odmah pružio pomoć, bez pompe, prazne priče i bespotrebnih pitanja o mliječnim proizvodima – da je rekao: kod mene se ostane sat vremena u toku kojih uradim sve da što brže riješim problem – Henri bi još razmicao svoje bijele zavjese, a mlada bi recepcionerka iz Rige još uvijek imala posao.
Ovako: na račun njegove pohlepe proširio se ‘Bunga-Bunga’ - noćni klub bez klubnog reda (tj, mislim da radi i danju). Bunga-Bunga ne krizira.
Pretpostavljam da je Holistic Henry sada barmen ili DJ u ‘Bunga-Bunga’ klubu; ukoliko nije odlučio da, grickajući ušteđevinu, napiše knjigu o svojim iskustvima sa naivnim klijentima. Kada bi Holistic Henry takvu knjigu znao dobro sklepati, ja bih je prva kupila.
Meni ne smeta omasovljavanje pisanja. I ja sam dio njega. Svi bi pisali, a sve manje ljudi čita – iako bi, po širini i dostupnosti pisanjem obrađenih tema, ovo trebalo biti zlatno doba čitanja.
Izgleda da nikome nije dovoljno biti samo čitalac; ili biti samo majka, umjetnica, frizer, glumica, producent, bankarka. Svi bi da pišu, a pisanje je najneisplativiji zanat od svih navedenih. Zašto je baš pisanje tako omasovilo?
Dr Samuel Johnson tvrdio je da pisanje podrazumijeva osjećaj intelektualne nadmoći onoga koji piše i koga će ostali čitati. Sada svi izgleda imamo taj osjećaj intelektualne nadmoći, ali nema više onih ‘nad’ kojima bi se to moglo osjećati – pa ostaje barem osjećaj intelektualne “moći”, što je isto okej, mnogo bolje od prašnjave praznine.
Ipak, mislim da teorija dr Johnsona više ne vrijedi. Mislim da sada svi pišu jer osjećaju da je pisanje sloboda. Pisanje je potpuno individualna sloboda; sloboda sa bojom samo tvoga glasa, i sa mnogo detalja iz samo tvog okruženja, sjećanja ili mašte.
Za pisanje iole dobrog romana i dalje je, smatram, potrebno potrošiti godine i godine koje autora pojedu. Flannery O’Connor, prerano preminula kćer književnosti američkog Juga, podarila nam je, pored svojih literarnih redaka i nezaobarvnih groteski, i upečatljiv opis stanja pisanja romana.
‘Pisanje romana užasno je iskustvo,’ rekla je Flannery, ‘tokom kojega kosa često opadne a zubi istrunu. Uvijek me nerviraju ljudi koji tvrde da je pisanje bijeg iz stvarnosti. Zapravo je to uranjanje u stvarnost i veliki šok za organizam.’
Poneki početnik ostvari svoj san. Ona žena što je napisala ‘Nijanse sive’, recimo. Obogatila se. Uspjeh je to, zar ne? Većina nas gomilu para zarađenih unovčavanjem hobija smatra uspjehom. Nisam čitala tu knjigu. Neko mi je rekao da je glavni junak zgodan, pametan, šarmantan; da ima enormno bogatstvo koje je sam stvorio, i – da ima 27 godina. Glupost.
Prije neki dan u podzemnoj, vidjela sam lijepu, ne premladu, taman, djevojku, sa odličnim stilom u svemu: odijevanju, držanju tijela, osmijehu; ma imala je stila čak u načinu stajanja u vozu podzemne. Iz torbe je izvadila podeblju knjigu koju je sa osmijehom čitala dok se voz drmusao. Izgarala sam od želje da vidim što čita.
Recimo
Odlučih da je ne udostojim više nijednim pogledom.
Ja bih u podzemnoj čitala poeziju, ali tanke knjižice poezije koje vučem po svojim torbama, nikada ne izvadim na vidjelo. Ljudi bi pomislili da se foliram. Nikako, ni u Londonu, potpuno da izgubim podgoričanstvo, tj. prudence, kažu ovdje. A baš mi je poezija dobra literatura za podzemnu, jer poezija je tako nadzemna - zaboraviš da si prolaznik kroz carstvo pacova i bubašvaba.
Uglavnom, shvatih da je self-made zgodni dvadeset-sedmogodišnjak čista poezija za većinu čitalaca. I tako se, u tom trenu, pomirih sa tim.
Neću biti romano-snob, rekoh sebi. Nije samo autorka ‘Nijansi sive’ pojela mnogo šume.
Recimo: svi Rushdijevi romani, čak i ‘Djeca ponoći’ imaju po 100-200 stranica previše, a njegova je čudna autobiografija pisana u trećem licu pretenciozna poput Holističnog Henrija iza bijele zavjese; mnogo je para i šume ta knjiga uzela nekom interesantnijem piscu za kojeg možda nikada nećete čuti.
Philip Roth – nedodirljivi – o čijem je romanu ‘Shabbath’s Theatre’ Bret Easton Ellis rekao da je ‘to posljednji veliki američki roman’, uvijek ima odlične početke knjiga, ali sa drugom polovinom kao da ne zna što bi. Zato mu je, u cjelosti, najbolje djelo novela ‘Prague Orgy’, koja nema ni stotinu stranica.
Bret Easton, takođe. Odličan početak ‘Američkog psiha’, a onda gubljenje u šumi (opet te jadne šume) brutalnosti. Zatim, genijalnih 100 stranica ‘Lunar Parka’, a onda samo ponavljanje loših strana ‘Američkog psiha’.
Franzen – 800 stranica ‘Korekcija’, od čega je mnogo njih utrošeno na mejlove i recepte. Pa onda neko kritikuje ‘žensko pismo’.
‘Gatsby’ je neprevaziđen baš zato što nema tih 100-200 stranica viška.
Zato mi ne smeta omasovljavanje pisanja, kao slobode, prije svega. Ne želim biti lit-o-snob. Često mi bolje od romana padnu blogovi i kolumne ljudi koje možda više nikada neću čitati. Čak mi ni self-published literatura ne smeta; kao ni Amazon, niti Kindle. I dalje će najljepše na svijetu ostati knjige; u konačnom plasmanu, knjige će pobijediti, barem u coolnessu, znam to.
Ali mi smeta to što - dok se pisanjem lakše nego ikada do sada može doseći osjećaj slobode – svakodnevno nestaju plaćeni poslovi koji su štitili osjećaj dostojanstva.
(Izvor:Vijesti)
