Je li Putin najopasniji čovjek na svijetu?

Prije samo pet godina u američkoj predizbornoj kampanji Barak Obama se otvoreno narugao Mitu Romniju koji je Rusiju opisao kao "našeg geopolitičkog neprijatelja broj 1". "Osamdesete godine traže svoju vanjsku politiku natrag, jer Hladni rat je završen prije više od 20 godina", odgovorio mu je Obama. Kao što piše Economist, nakon što je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu, anektirala Krim, izvršila masovni pokolj iz vazduha u Siriji te hakiranjem i propagandom uticala na američke izbore u korist Donalda Trampa, ispostavilo se da je Romni ipak bio u pravu, piše Index.hr.

Bilo bi logično zaključiti da se Hladni rat vratio na velika vrata, budući da svake sedmice svjedočimo novim prijetećim postupcima ili izjavama koje pristižu iz Rusije - od ruskih ratnih brodova nadomak britanske ili američke obale, preko ruskih vojnih aviona koji presreću avione i brodove NATO članica, preko direktne prijetnje nuklearnim udarom na Norvešku zbog prisutnosti američkih snaga, pa sve do vojne simulacije istog takvog napada na Švedsku ili masovnih vježbi pripreme za nuklearni rat. Odnosi Rusije i Zapada od raspada Sovjetskog Saveza nikad nisu bili gori, a pozicija Moskve nikad jača.

Ruski oligarh koji je pao u nemilost Kremlja i nakon odslužene zatvorske kazne za utaju poreza izbjegao u Švicarsku, Mihail Hodorkovski, smatra da Putin nije monstrum, već osoba s mentalitetom ruskih sigurnosnih službi (i sam je bivši agent zloglasnog KGB-a) i ruske mafije. Naime, radi se o mentalitetu suštinski različitom od onog zapadnih demokratskih lidera, što je izvor stalnih tenzija i nemogućnosti postizanja dogovora između dvije sporne strane.

No još jedan poznati disident u egzilu, Gari Kasparov, smatra da je Putinov glavni dugoročni cilj da uništi sistem globalne bezbjednosti a Donald Tramp, kojem je sofisticiranom cyber kampanjom vjerojatno pomogao dobiti izbore, njegov je idealni "agent haosa". Prije izbjeglištva u inostranstvu, Kasparov je dva puta zatvoren u Rusiji zbog svog opozicionog angažmana u koaliciji Druga Rusija. On smatra da ni u kojem slučaju ne bi trebalo podcijeniti prijetnju koju predstavlja Putin: "Dok god je Putin na vlasti, nastaviće s politikom konfrontacije jer je njegovo napadanje SAD-a i slobodnog svijeta, kreiranje haosa i nestabilnosti jedino opravdanje za beskonačni ostanak na vlasti".

Direktor britanske obavještajne agencije MI6 takođe upozorava da zemlje poput Rusije mogu koristiti "cyber napade, propagandu ili subverziju demokratskog procesa" za svoje strateške ciljeve, kao i to da su ovakve akcije "fundamentalna prijetnja našem suverenitetu". Ovogodišnji izbori u Holandiji, Francuskoj i Njemačkoj, kritični za budućnost Evropske unije, mogli bi potvrditi navedena upozorenja.

Je li Putin najbogatiji čovjek na svijetu?

Kada je prije godinu svijet potreslo masovno curenje dokumenata o pranju novca i utaji poreza preko offshore računa advokatske kompanije Mossack Fonseca, poznatije kao Panama Papers, novine poput Guardiana ubrzo su utvrdile da su Putinovi bliski saradnici na tim računima držali čak dvije milijarde američkih dolara.

Ipak, čini se kako bi to mogao biti tek vrh sante leda kada je riječ o Putinovom bogatstvu. Tačan iznos praktički je nemoguće utvrditi, s obzirom na to da su sredstva vjerojatno raspršena u mreži njegovih saradnika, državnih, kvazi privatnih i fantomskih kompanija te nekretnina. No bivši savjetnik Kremlja, Stanislav Belkovski, 2012. je naveo da ono iznosi 70 milijardi dolara, što bi Putina smjestilo među 10 najbogatijih ljudi na Forbesovoj listi, a našao bi se i nadomak službeno najbogatijeg čovjeka na svijetu, Bila Gejtsa.

Drugi, manje pouzdani izvor tvrdi da bi mogao biti "težak" i do 200 milijardi dolara, što bi ga učinilo uvjerljivo najbogatijim čovjekom na svijetu. Prema dosjeu koji je 2012. sastavio ubijeni političar Boris Nemcov, Putin ima čak 20 palata, 4 jahte, 58 aviona i helikoptera te kolekciju satova vrijednu skoro pola miliona dolara.

Je li Putin borac protiv zapadne hegemonije?

Njegov agresivni stav prema Zapadu zasigurno se može tako tumačiti, što njemu naklonjeni mediji i komentatori zdušno i rade. Putin je, kako tvrdi autor Peter Pomerancev, postao svojevrsni "Che Guevara desnice" koji se hrabro opire globalističkom establišmentu koji se miješa u unutrašnja pitanja drugih zemalja. Međutim, u praksi je Putinov navodni anti-imperijalizam samo zamjena jednog imperijalizma drugim, i to onim koji se ne libi sistemskog gađanja civila i korištenja zabranjenih oružja u ratu, državnih udara u suverenim zemljama, aneksije i "hibridne invazije" poput one u Ukrajini. Rusija se jedan čas predstavlja kao protivnik zapadne liberalne hegemonije, a drugi čas kao saveznik Zapada u borbi protiv islamskog terorizma. Kremlju ideologija ustvari predstavlja samo jedan od alata za promicanje vlastitih interesa.

Je li Putin diktator?

Putin nije diktator u konvencionalnom smislu. Rusija formalno ima višestranačku parlamentarnu demokratiju i višestranačke izbore kojima legitimizuje svoju vlast, što najbolje pokazuje uvjerljivo osvajanje novih mandata od 2000. godine naovamo.

Urednik Economista i bivši dopisnik iz Moskve, Aleksander Lukas, tvrdi da "Ujedinjena Rusija nije stranka, da opozicija ne postoji te da Duma nije parlament". Opozicioni aktivista Leonid Volkov smatra da je na posljednjim parlamentarnim izborima više od trećine od sveukupno 28 miliona glasova bilo "izmišljeno", slično kao i na izborima 2011. godine.

Putinizam, kako američko-poljska novinarka i spisateljica Anne Applebaum naziva ovaj sistem, počiva na obećanju obnovljene ruske moći i stabilnosti poretka, što podrazumijeva garanciju vladajućoj oligarhiji o sigurnosti njene pozicije na vrhu društvene ljestvice.

To znači da su u Rusiji izbori temeljito kontrolisani, od kandidata do samih rezultata. U sklopu ovakve "kontrolisane demokratije" Kremlj je izumio i usavršio tehniku režiranja vještačke opozicije koja održava iluziju višestranačja, ali nema nikakve realne šanse ugroziti vlast. S druge strane, aktivisti i političari koji čine autentičnu opoziciju režimu ocrnjuju se kao peta kolona, strani agenti provokatori i neprijatelji ruske državnosti. Ako propaganda nije dovoljna da ih neutralizuje, vrši se pravosudna represija (Mihail Hodorkovski, Aleksej Navalni, Pussy Riot), a ako ni to nije dovoljno, pribjegava se ilegalnom teroru, a po svemu sudeći i egzekucijama (Ana Politkovskaja, Sergej Magnicki, Aleksandar Litvinenko, Boris Nemcov i brojni drugi). Najmanje 34 novinara ubijena su u Rusiji od 2000. godine u sumnjivim okolnostima, a samo u tri slučaja počinitelji (ne i eventualni naručitelji) su osuđeni na zatvorske kazne.

Demokratija kao igrokaz

Režimi kao što je Putinov demokratiju vide kao igrokaz, a sve što nije pod njihovom kontrolom shvaćaju kao provokaciju ili kao egzistencijalnu prijetnju. Tako funkcioniraju i mediji - u teoriji su slobodni, ali u praksi sloboda vrijedi samo za one medije koji su dovoljno marginalni te samim time ne ugrožavaju status quo. Po istom obrascu, tržište je samo prividno slobodno, ali ruska ekonomija je u suštini puno sličnije saudijskoj nego američkoj ili zapadnoevropskoj. Glavne grane ekonomije, pogotovo industrija nafte i gasa, ustvari su čvrsto u rukama Putinove klike. Po svemu sudeći, njegov čuveni obračun s oligarsima bio je smjena elite iz Jeljcinove ere onom koja je jednako korumpirana, ali je istovremeno i lojalna Putinu. Putinizam se, uz razne varijacije na temu, može preslikati na brojne države, od Irana do Mađarske, zaključuje Applebaum.

Pristup koji je direktor televizije Russia Today, Aleksandar Nikolov, opisao riječima: "Ne postoji objektivno izvještavanje", olakšava negiranje bilo kakvih nedjela režima. Laganje u službi statusa quo je opravdano, objašnjava istoričar Timoti Snajder rezonovanje Kremlja, jer su laži "druge strane" - Zapada - navodno još opakije. Možda je upravo iz tog razloga najprikladniji naziv za Putinovu Rusiju postmoderna diktatura - "likvidni, izmjenjivi pristup moći" bez fiksne ideologije, kako ju je opisao Pomerancev. U kontrolisanju javnog mnijenja i neutraliziranju opozicije Kremlj se oslanja na rašireni cinizam i apatiju naslijeđenu iz sovjetskog vremena te na postmoderno relativizovanje istine prema načelu: "Ništa nije istina i sve je moguće". A to je itekako opasno za načela prosvjetiteljstva na kojima je izgrađen moderni svijet.

Index.hr