Carica Irodijada, žena Irodova, bila je zla i plašila se da će svetitelj da vaskrsne, pa je naredila da se ovom proroku odsiječe glava.

Posebno je vodila računa o tome da mu se tijelo i glava ne sahrane zajedno. Iz tog razloga je Jovanovu glavu zakopala na skrivenom mjestu, duboko u zemlju.

Međutim, njena dvorkinja Jovana nije mogla da trpi da glava božjega čovjeka ostane na takvom mjestu, pa ju je tajno iskopala i odnijela u Jerusalim, gdje je sahranjen na Gori Jeleonskoj.

Car Irod nije znao ništa o svemu tome, pa iz straha od priča da Isus čini čudesa, priznao je da je to Jovan koga je posjekao, a koji je, izgleda ustao iz mrtvih.

Poslije izvjesnog vremena neki znamenit vlastelin povjerovao je u Hrista, ostavio položaj i sujetu svjetsku i zamonašio se.

Kao monah, s imenom Inokentije, živio je na Gori Jeleonskoj baš na onom mjestu gdje je glava Krstiteljeva bila zakopana. Pošto je htio da zida sebi ćeliju, kopao je duboko i nađe zemljani sud i u njemu glavu, za koju je vjerovao da je Krstiteljeva. Poljubio ju je, i zakopao na istom mjestu.

Po Božjem promislu, ta čudotvorna glava kasnije je išla od ruke do ruke, ponirala u mrak zaborava i opet objavljivana, dok najzad nije u vrijeme blagočestive carice Teodore, majke Mihailove i žene Teofilove, i u vrijeme patrijarha Ignjatija, prenijeta u Carigrad.

Mnoga čudesna iscjeljenja dogodiše se od glave Pretečine. Važno je i interesantno je, da dok bi živ, “Jovan ne učini nijedno znamenje, a njegovim moštima dade se blagodatna čudotvorna moć”.

Ako vjerujete u ove običaje, danas ne smijete da radite nikakve teže poslove. Naročito je rasprostranjeno vjerovanje da se na ovaj praznik ne diraju noževi niti drugi oštri predmeti kako se ne bi povrijeđivale rane nevino stradalog svetitelja.