''Na našem podneblju priroda i kultura usko su povezane. Vrba je prvo zelenilo s proljeća, u pravoslavlju ima veliki značaj. Vrbopuc jeste poznat u narodu, ali je najviše vezan za Lazarevu subotu. Vrbovo pruće nosi se u crkvu na Lazarevu subotu. Do drugog svjetskog rata učitelji su sa školskom djecom organizovali vrbake, brali vrbe, nosili ih u crkvu i ostavljali na Lazarevu subotu da prenoće. Sutradan, kad se vrbovo pruće osveti, nosilo se u litiji, pa se dijelilo. Svaki bi grančicu vrbe nosio kući'', objašnjava dr Vesna Marjanović za Blic Ženu.

Prema njenim riječima, vrba je u našoj kulturi neka vrsta apotropeona, zaštitnika, pa se stavljala i pored ikone, a po povratku iz crkve na Lazarevu subotu djeca bi se simbolično išibala grančicom vrbe, uz riječi: "Rasti kao vrba!", "Budi zdrav kao vrba!" i sve druge slične dobre želje.

Od 70-ih godina 19. vijeka posebno se analizira povezivanje vrbe sa ženskom plodnošću, sa idejom da u to vrijeme žene treba da planiraju trudnoću.

''Ali buđenje prirode utiče i na opštu plodnost ljudi. Za koji dan su i Mladenci, sve to budi želju za plodnošću. Kako je bilo bitno da se u braku muškarac i žena ostvare biološki, da dobiju potomstvo, gledalo se mnogo na to kada će se molitva za pomoć čitati, u koje svetinje treba odlaziti, koje vode treba da se piju... To je bila nada da će se ostvariti potomstvo i to se smatralo jedinim ispravnim u tradicionalnom modelu kulture'', kaže dr Marjanović za Blic Ženu.