Bilo je ljeto 1982. godine. Pošli smo iz Sarajeva na poklonjenje velikom svetitelju, Svetom Vasiliju. Poslije cjelivanja njegovih svetih moštiju, molitve i kraćeg zadržavanja u manastiru, spustimo se krivudavim, uskim puteljkom, dole niz ostroške strane.

Najzad, pomalo izgrebani od usputnih kupina i bagrema, stigosmo veseli na željezničku stanicu Ostrog. Supruga sa desetogodišnjim Božidarom i osmogodišnjim Zarijom prva uđe na vrata vagona, ja polako krenuh za njima, kad iznenadno ispred mene stade kondukter.

“Vi iz Ostroga?“, upita nekako poslovno hladno i zagonetno.

“Jesmo, hvala Bogu iz Ostroga i od Svetog Vasilija, slava mu i milost!“

“Jeste li što uzeli od tuda?“, upita.

''Ja ostadoh nijem pred ovako neočekivanim dočekom i čudnim pitanjem, pa i ja počeh zagonetno: “Ma, kako da nismo. Zar iko iz Ostorga ide prazan? Uzesmo i blagoslov od Svetog Vasilija. Poljubismo njegove svete ruke da nas mimoiđu nesreće i nevidime muke.“

“Čuješ, čoče, odole ga voz neće ni mrdnuti, dok mi ne kažeš, jeste li bez pitanja tamo, iz svetinje uzeli neku stvar da nosite doma?“, to izgovori smrtno ozbiljnog lica.

Ja se naglo uozbiljih i rekoh mu: “Sačuvaj Bože od takve pameti, da iz svetinje nešto otimamo ili krademo. Mi u svetinju nosimo poklone. Nama je porodična sreća i blagoslov sveca miliji od svih stvari na svijetu.“

On mi onda reče mnogo uljudnijim glasom: “Oprosti, morao sam te to pitati, malo pričekaj tu, pa čućeš i zašto“.

Onda strča niz stepenice vagona, rukom mahnu prema mašinovođi i reče mu: “U redu je sve!“

I voz krenu. On me sad raspoloženije uze pod ruku i sa mnom uđe u kupe, naplati karte i poče priču:

“Prije dva dana nismo mogli da krenemo odavde sa ove stanice“.

“A zašto to?!“, potrudih se da smireno upitam.

“Ne dade nam Sveti Vasilije! Ništa se ne čudite, ali je ovo živa istina, što ja velim. Ovdje na stanicu uđoše čovjek i žena, imahu tu negdje oko pedeset godina. Bili su u Ostrogu. Mašinovođa upali, da krene voz – ne može! On izađe iz lokomotive i zagleda mašinu sa svih strana, sve ispravno. Ona nepomična, ka kamen studeni, kao da je neka nevidljiva sila drži.

Mašinovođa onda meni ljutito viknu: “Idi iz vagona u vagon i svi koji su bili u manastir Ostrog neka iziđu iz voza“.

Kad u jednom vagonu to rekoh, neki stariji čovjek me poprijeko pogleda pa reče: “Vala smo se mogli nadati svemu i svačemu u ovome vaktu, ali da će doći vrijeme da nam brane da idemo našem Svetom Vasiliju, e tome jadu se još nismo nadali. Ali ono što je Bog stvorio ljudi ne mogu uništiti.

“’Stari, tebi nisam ništa rekao, ti putuješ od Nikšića i idi dalje mirno, ne radi se o tome što ti misliš.“

U susjednom vagonu upitah isto i jedan čovjek i žena rekoše u glas:

“Mi smo bili u Ostrogu!“

“Molim vas, uzmite svoje stvari i izađite iz voza“, rekoh im ozbiljnim tonom. Bez pitanja, bez riječi uzeše svoje putne torbe i izađoše. Čim iz voza izađoše, upali se lokomotiva i naš voz krenu prema Danilovgradu.

Sjutra dan evo ti ga opet onaj čovjek sa ženom na stanici, čekaju da uđu u naš voz. “Nemojte opet, da zbog vas voz ne može da krene sa stanice.“

“Neće, neće, mi smo bili grešni“, rekoše oni.“Mi smo bez znanja monaha uzeli bili jednu stvar iz Ostroga, kao za uspomenu mislili smo. Vratili smo je u manastir i zatražili oproštaj od Svetitelja i ispovijedili se. Vidjeli smo juče dobro kolika je cijena grijeha. Ali, hvala Bogu i Svetom Vasiliju što su bili ovako blagi prema nama. Što nas nisu ošamarili teškom kaznom“. Govorili su lagano. Svaku su riječ mjerili.

“Oni me naučiše da slušam i vjerujem u čuda“.

''E to su bili čestiti ljudi, kad su imali hrabrosti da lični grijeh javno priznaju'',rekoh ja.

“Jeste, vala, čovječe, rekoše to i ponoviše tu priču pred punim vagonom naroda, od kojih su se mnogi u čudu krstili. Vidjeli su kako je svetac branilac pravde i svog manastira“.

I kondukter nastavi: “Ono dvoje još i ovo rekoše: Sada smo dobro utvrdili koliko je Sveti Vasilije veliki i shvatili koliko je grešno i neoprostivo iz svetinje uzimati. Iz svetinje čovjek mora da izađe samo čist, ispovijeđen, mirne duše i čiste savjesti, pomiren sa Bogom i ljudima“, završi svoju priču kondukter riječima ono dvoje.

Iz ovoga istinitoga čuda dobar su nauk naučili i oni, a i mi, jer “savjest je kao hiljadu svjedoka“, kaže vizantijska poslovica. I tako, veliki Svetitelj, čija čudesa teku vjekovima i u nedogled idu, ovim čudom daje odgovor na etičko pitanje – ne uzimaj tuđe.

Prema zapisu M. Vekovića/StilKurir