Za Ognjena smo čuli kad je nestao, kad smo, prije godinu, krenuli da ga tražimo po podrumima, ulazima, stazama i pećinama podgoričkim. Ognjen je tog jutra kad je otišao ustvari, kad malo bolje razmislite, pošao da traži nas. Mi smo se kao ljudi izgubili, zadubljeni u sopstvenu sebičnost zaboravili smo da mislimo na druge. I onda je Ognjen nestao, i to što je jedan plavokosi dječak koji nam se smješio sa slika koje su njegovi roditelji i njima najbliži ostavljali po gradu u potrazi za njim, u nama je pronašlo zatureno sjeme ljudskosti. Onda smo svi krenuli u potragu za njim ali i u potragu za sopstvenom dušom.

Jer Ognjen nije bio običan dječak. Bio je dijete sa autizmom.  Bio je anđeo koji je, kada je vidio da smo počeli da se gubimo otišao da nas traži i u toj potrazi se zagubio. Jer dijete porodični dom napušta onda kada je spremno a ne kada mora. A Ognjen je morao, nas radi.

Da nam ukaže da je kucnuo zadnji čas, i za nas i za njega. Da nam pokaže da je ljubav prema bližnjem ljudska obaveza, da su nam kakve god bile i kakvi god bili, tuga i radost zajedničke. Zato je Ognjen otišao da nas traži i da nam otvori put ka nečem višem od onog što smo znali. Da nas nauči kako da postupamo sami sa sobom, kako da postupamo sa djecom sličnom njemu. Kako da budemo ljudi, jer danas kada na ulici sretnete neko drugo dijete sa autizmom svjesno ili nesvjesno pomislite na Ognjena. I to dijete gledate drugačijim očima, gledate ga sa puno više ljubavi a njegove roditelje sa puno više razumjevanja. I to je ono što je ostalo za Ognjenom, mnogo više nego što će ostati za većinom od nas.

Ruže za Ognjena, foto: Facebok, PG vremeplov

Kažu da je Ognjen nacrtao mjesto na kom će ga kasnije naći. Ostavio je za sobom trag ako nama ne uspije, jer nije želio da se ne oprosti od svojih roditelja a kao da je znao da mora otići, da mu je mjesto među anđelima. Iako smo se mi, onako iznenađeni što smo pronašli sebe nadali se da ćemo pronaći i njega, Ognjen je znao. Znao je da nemaju sve priče srećan kraj.

Samo nije želio da ga ne pronađu. Želio je da da snage svojim roditeljima da se nose sa bolom i tugom koja je upotpunila njegov odlazak. I ponos. Jer na Ognjena mogu biti ponosni. Učinio je dječije nevino, više nego što mnogi učine za života.  I dokazao da je dijete čovjek važan, ako ne i najvažniji.

Danas postoji fondacija sa njegovim imenom, koja čuva sjećanje na njega i podsjeća nas na njegovu žrtvu. Učinjena onako dječije i vođena srcem ta njegova žrtva sa vremenom samo raste. Od njegovog odlaska ni mi više nismo isti. Naučio nas je da gledamo drugačije.

Njegov odlazak bio je nesreća, bio je tragedija za one koji su ga voljeli ali nije bio bez smisla, kako većina nas odlazi. Zato je na onim slikama sa kojih nam se smješio, a koje je njegova porodica i njima najbliži ostavljala po gradi u potrazi, trebalo da piše – Traži Vas Ognjen, Ognjen Vas traži.