Predstava je nastala po konceptu Petra Pejakovića, Dušana Murića i Mirka Radonjića, u režiji Petra Pejakovića.
Ideja i scenski pokret: Dušan Murić
Scenografija: Petar Pejaković, Mirko Radonjić
Kostimografija: Olivera Gajić
Asistent režije: Mirko Radonjić
Igraju:
Slaviša Grubiša
Momčilo Otašević
Mišo Obradović
Sanja Popović
Jelena Simić
Kristina Obradović
Predstavom su obilježene internacionalne godišnjice – 400 godina od smrti Šekspira i 100 godina od pokretanja dadaizma osnivanjem pozorišta Kabare Volter u Cirihu 1916. godine.
DA DA ŠEKSPIR je prvi susret djece sa stvaralaštvom Vilijama Šekspira. Predstava ima namjeru da sve one koji to već nisu, začara genijem najvećeg pozorišnog stvaraoca svih vremena. Prvi pozorišni susret mladih ljudi sa Šekspriom je prije svega susret sa „velikim“ temama: ljubavlju, vlašću, nasiljem, ratom, strašću, ludilom… To je istovremeno i neuljepšavan susret sa svijetom odraslih. Predstava ove „odrasle“ teme donosi što neposrednije, trudeći se da svijet u koji djeca tek ulaze prikaže onakvim kakav jeste: i smiješan, i tužan, i strašan, i zabavan, i besmislen. Ljudski životi se jednostavno obesmišljavaju ako sljepilo strasti vlada čovjekom i u ljubavi, i u politici, i u porodici, i u prijateljstvu.
Cilj joj je da uvede djecu u Šekspirovo stvaralaštvo i svijet. Koristeći se dadaističkim stilom i formama, predstava će biti prijemčiva mlađima, a kroz Šekspirove ideje svijet će sagledati iz ugla u kojem se ljudski život obesmišljava ako strasti i politika vladaju čovjekom, a ne obrnuto.
DA DA Šekspir sadrži najznačajnije sekvence iz čuvenih Šekspirovih komada. Takođe, u njoj se nalaze elementi iz Šekspirovog života i epohe, kao i citati iz najpoznatijih dadaističkih djela i manifesta.
Dadaizam je pokret koji je nastao usred Prvog svjetskog rata, uprkos svim strahotama koje su se dešavale u tom trenutku u Evropi. Pokret je inspirisan prvim riječima koje dijete izgovori, uzimajući za svoj cilj da tu čistotu i optimizam i sačuva u skladu sa najdubljim etičkim načelima” – stoji u najavi reditelja Petra Pejakovića.
Komentari