Na njemu je neko od roditelja nalijepio obavještenje ostatku svijeta da je igralište na koje nailaze privatizovano. 

Na stranu što obavještenje zalijepljeno na toboganu pokazuje elementarno nepoznavanje maternjeg jezika, pokazuje i elementarno nepoznavanje zakona ali i nedostatak civilizovanog ponašanja, koje bi trebalo da je karakteristika onih koji žive u gradu i zajednički dijele javne površine. Jer je dječije igralište ispred zgrade u podgoričkom naselju Tološi izgrađeno na javnoj površini.

Izgrađeno je za dječije potrebe, a ne za potrebe samo neke djece. Privatizovanje javnih površina naziva se uzurpacija a privatizovanje dječijeg igrališta, pored toga što je uzurpacija javne površine, uzurpacija je i  zdravog razuma.

Ako su roditelji zgrade za djecu zgrade ( da i mi budemo na fonu maternjeg korišćenog u istaknutom obavještenju ), uložili neka sredstva u pomenuto igralište, to im ne daje za pravo da privatizuju javnu površinu niti da sa igrališta tjeraju drugu djecu željnu igre, bila ona iz komšiluka bila iz nekog drugog dijela grada ili države a tu se sasvim slučajno našla. Ako su uložili svoj novac za nabavku ili opravku postojećeg igrališta, onda im to služi na ponos, baš kao što im i nalijepljeno obavještenje služi na sramotu.

Ipak, iako bi na prvi pogled naljepnica na toboganu mogla poslužiti kao povod za smijeh, na njoj nema ništa smiješno. To što se neko drznuo da privatizuje dječije igralište govori dokle ide privatizovanje na podgorički način, iako bi Podgoričani rekli da je u zgradi za čiju se djecu privatizovalo igralište živi najmanje Podgoričana, ali ni to nema veze.

Ono što ima veze jeste što niko od nadležnih nije reagovao i roditeljima zgrade (da se opet poslužimo krnjim maternjim) naložio da svoju bruku izbrišu. Jer pokušaj „elitizacije“ dječijeg igrališta pokazuje očiglednu namjeru roditelja zgrade da djeci zgrade, pored toga što im mimo zakona i zdravog razuma privatizuju javnu površinu, obezbijede mir i nepotrebno „miješanje“ sa svom onom djecom koja nijesu djeca zgrade.

Da li sama zgrada čini „elitnim“ igralište ispred nje ili ga „elitnim“ čine njeni stanari to nije moguće saznati iz sadržaja poruke zalijepljene na dječijem igralištu.

Logikom „elitnih“ roditelja, tako neki drugi roditelji mogu sličan natpis zalijepiti i na obližnju trafostanicu „Tološi“, koja je jedno od glavnih gradskih čvorišta električne energije i porukom nalijepljenom na ogradi trafostanice obavjestiti sve koji su do tada koristili električnu energiju  iz te trafostanice, da je to „Trafostanica samo za stanare ove zgrade“.

To, naravno, ne bi spriječilo sve one koji se električnom energijom napajaju iz pomenute trafostanice da se i dalje koriste, kao što ni poruka kome je namjenjeno dječije igralište ne može spriječiti drugu djecu da se na njemu igraju. Osim ako nema „elitnih“ roditelja koji bi silom branili oteto.

A ako gradska uprava ne reaguje do tada, tada će morati reagovati neko drugi, na zajedničku sramotu.