Utabani putevi hodočasnika vodili su je kroz ostroške šume. Ova zemlja pamti krvave tabane hiljada vjernika koji su po milost, tajnu i čudo Svetog Vasilija Ostroškog krenuli prečicama, od kojih nijedna nije kraća od tri kilometra, piše Srna, a prenosi Kurir.

Odvajkada se vjeruje da se na put do Gornjeg manastira ne valja krenuti kolima ili na životinji, nego pješke, ponizno i skromno, sa osjećajem da će sopstvenim pregalaštvom čovjek otkinuti parče neba izbodeno crnogorskim kršem i doživeti iscjeljenje.

Bobana je išla do Manastira Ostrog sa još petnaest saputnika-hodočasnika, muškaraca i učinila je sve da istraje na svom putu.

"Kada sam stigla pod Ostrog od Donjeg manastira, prema dugogodišnjoj tradiciji, krenula sam bosa ka Gornjem manastiru. Fizička bol tada nestaje, a želja da se što prije stigne sve više raste", kaže Bobana.

Ona ističe da je to bilo "duhovno putovanje, gdje se osjeća Božji duh i vjera, te da se ovim putešestvijem ljudi smiruju".

"Za vrijeme putovanja sabirala sam misli, razmišljala o svom životu, greškama, o bližnjima, molila se za njih. Kada sam stigla u Ostrog, sa strahom Božjim prilazila sam moštima sveca, iscjelitelja i spasitelja, primajući blagoslov duhovno se okrepljujući i osnažujući. Osjećala sam se i uplašeno i svečano. Kulminacija slijedi ispred ćivota Svetog Vasilija – epicentra nadzemaljskog“, navodi Bobana.

''Svako ko je putovao do Manastira Ostrog, poslije poklonjenja moštima, vratio se nov i preporođen'', priča Bobana Živković i pojašnjava da se ''odlazi u atmosferi brige, a vraća radostan''.

"Božja odluka je da svaki namjernik mora doživjeti Manastir i pasti pred ćivot Svetog Vasilija'', kaže ona.

U ''igri“ ostroških čudesa, tajni, iscjeljenja, vjere i nevjere, legende i istine – svi vjeruju samo u jedno – u energiju mjesta gdje počiva Sveti Vasilije Ostroški.