Sveti Vasilije, kome se mole ljudi svih vjera i nacija,poznat je kao svetac koji brani svoj manastir i brine o svima koji dođu kod njega, da se zdravo i bezbjedno vrate kući.

Kad odeš na Ostrog, ni cvijet, ni kamen ne smiješ da uzmeš, poznata je rečenica koju smo vjerovatno svi jednom čuli. Ovo je priča koja to potvrđuje.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata, oko 1940. godine dogodilo se čudo pod Ostrogom kojem je svjedočio Bjelopoljac Đuro Peović.

 Kako priča njegov unuk, Đuro je kao pripadnik žandarmerije sa svojim saborcima boravio  u manastiru Svetog Vasilija Ostroškog.

Jednog dana cijela četa je obilazila manastir gdje su se molili svetititelju za zdravlje, sreću i napredak.

Obilazili su Donji i Gornji manastir, palili svijeće, slušali priče monaha, prisjećali se brojnih djela Čudotvorca.

Kako se bližilo vrijeme za polazak žandarmi su se postrojavali ispred manastira kako bi se izvršilo prebrojavanje od strane starješine ali jednog žandarma nije bilo ne brojnom stanju – priča Saša, unuk svjedoka događaja.

Komandir je uputio jednog vojnika u manastir kako bi potražio kolegu vjerujući da se samovoljno ili slučajno zadržao.

“ Kada je ušao i vidio vojnika kako na sred manastira stoji kao kip sa rukom u džepu,nastala je panika. Monah koji je u tom trenutku čekao da isprati i zahvali se žandarmima na obilasku manastira rekao je prisutnima „izvucite mu ruku iz džepa sigurno je nešto otuđio sa Sveca”. Tako je i bilo,u ruci je čvrsto držao prsten koji je namjeravao prisvojiti”, prepričava nam Saša koji je odrastao uz priču o ovom čudu  uz svoju baku, Đurovu suprugu.

Nakon što su vojnici vratili prsten njihov saborac se istog trena iz nepomičnog  stanja  vratio u normalu i ubrzo je udaljen iz manastira a četa je nastavila svoj put – ispričao je Đuro iz Bijelog Polja,po dolasku kući odmah supruzi a ona svojim unučadima.

I da zaključimo, “ iz svetinje čovjek mora da izađe samo čist, ispovijeđen, mirne duše i čiste savjesti, pomiren sa Bogom i ljudima”.