Voja Brajović: Ovo je vrijeme velike sramote
Strašnije nego u komunizmu: Voja Brajović

Danas se kvalitet proganja

Voja Brajović: Ovo je vrijeme velike sramote

Danas se kvalitet proganja, kaže Voja Brajović, koji igra u predstavi “Gospođica”, a koju po istoimenoj pripovjeci Ive Andrića u JDP-u režira Gorčin Stojanović.

Srdačno, razložno i argumentovano, na početku odbija intervju. Veli, mučno je danas, veoma, zakoračiti u prostor javne riječi. I to, kaže, ne zbog čuvene Andrićeve rječenice „u ćutanju je sigurnost“ nego “zbog onoga što danas taj prostor odlikuje. Slušam o slobodi medija...”

Tu ima neki problem?

Rekao bih da tu žestoko dominira sloboda pljuvanja. Čovjek poželi da sakrije sve što je, dajući sve od sebe, uradio, postigao. Jer rizikujete da to nekom zasmeta. A onda vam prišiju nešto nedolično ili vas nabijede da ste uzimali enormne honorare ili ko zna šta, pa ti poslije demantuj. U toj slobodi medija ljudi, na primjer, krajnje manipulativno i netačno spočitavaju visoke honorare Dejana Mijača, Egona Savina… Ne zato što ne znaju koliko su ti honorari zaista bili - a kamo sreće da su bili veći, trebalo je - i ne zato što ne znaju da su neki drugi manje kvalitetni više uzimali i uzimaju, nego upravo zato što znaju šta je sve Mijač uradio, do kojih visina je dosegao. Sindrom Salijerija. Bez obzira na to što je bio bliži tadašnjoj vlasti, Salijeriju je smetao Mocart.

Igrate više uloga u “Gospođici”?

- Igram tri, tri ličnosti koje utiču na život naslovne junakinje, ali to je dio koncepta o kome treba rjeditelj da govori. Prva je otac, koji joj na samrti daje zavjet zbog koga ona biva samoživa tvrdica. U osnovi toga je, naravno, gubitak ljubavi. Kad nema ljubavi, priznali ili ne, nastaje pakao. A ljubav je, kako je to Lajbnic lijepo definisao - vidjeti radost u sreći drugoga. Igram i ulogu čovjeka bogataša.

Kod Andrića on je uvlači u svoj svijet, a u predstavi?

- Takođe, današnjim jezikom rječeno, preusmjerava je ka kamatama. Oni su, dakle, zaigrali na vojne liferacije. U tom poslu on, obnevidio od alavosti, nije na vrijeme povukao novac, pa je propao i poludio, a ona jeste, pa je sa uvećanim imetkom otišla u Beograd. U glavnom gradu te velike zemlje koja je trajala donedavno ona upoznaje kosmopolitsku sredinu. Upoznaje, naravno, i mješetare, zatim sreće se sa anarhistima, sa komunističkim idejama… Tu doživi još jedan veliki stres, strah od toga da će sve biti društvjeno, dakle oteto.

Stres?

- Jer to je suprotno očevom zavjetu da ne uspijeva ni pošten ni darežljiv, nego onaj ko je sposoban da ne bude ni jedno ni drugo. Ona umire nevina, dakle bez iskustva ljubavi i od gladi, iako jeste bogata. Andrić je ovdje dao filozofiju bogaćenja i novca. Manifest korporativnog kapitalizma ako hoćete,

Dakle aktuelno?

- Veoma. Ima replika koja kaže da je to zapravo čitav jedan svijet za sebe i da ne treba biti u zabludi da je on manje raznovrstan nego onaj koji zovu pravim. Postoji, sa druge strane, lik pjesnika koji veli: primiče se dan kad se svijet neće dijeliti na vjere i uvjerenja, nego na bogate i siromahe. I to će biti posljednji čas ove velike sramote. A kada bi svi siromašni podigli ruku, zasjenili bi ne samo ogromno bogatstvo manjine nego i samo sunce. Dakle, aktuelno. Tačnije - proročki.

(Izvor:Blic)