Razgovarao Jovan Nikitović

Sljedeći korak je pronalaženje sagovornika na postavljenu temu. Običnih ljudi. Pojedinaca iz života koji sobom nose duh mjesta, ali i upečatljive životne priče koje nikog ne ostavljaju ravnodušnim. Iz njihovih ličnih drama, Liješević gradi pozorišnu priču možda stvarniju od većine priča klasične literature. To je i uradio u Crnogorskom narodnom pozorištu kada je brojni ansambl domaćih glumaca okupio u predstavi „Očevi su grad(ili)“. Priča o našem odnosu prema nasljeđu, novcu i sveukupnoj materijalizovanoj kulturi, premijerno je izvedena sinoć na Velikoj sceni nacionalnog teatra. To je i povod da sa rediteljem Liješevićem za Pobjedu razgovaramo o njegovoj novoj pozorišnoj avanturi, Crnoj Gori, današnjem vremenu i ljudima, uzrocima i posljedicama naših posrnuća i lutanja…

Predstava „Očevi su grad(ili)“ bavi se savremenim životom u Crnoj Gori. Šta Vas je najviše motivisalo da se odlučite za taj ugao gledanja na stvarnost?

- Kada me direktor CNP-a Janko Ljumović pitao šta bih radio, složili smo se da ne radimo neki već postojeći dramski tekst, nego autorski projekat u kojem bi tekst nastao kroz rad na predstavi. To je vrsta teatra koja meni pruža mogućnost da se ide direktno u utrobu. Pitao sam se šta mene u Crnoj Gori pogađa i šta je to što je važno? To su te očigledne promjene u društvu i ljudima, koje traju posljednjih nekoliko godina. Mijenja se život, odnosi među ljudima, pa nekako i odnosi u porodici.

Šta je uzrok tim promjenama?

- Po meni je to počelo ulaskom stranog kapitala u zemlju. Kad novac uđe u priču, stvari se mijenjanju. Neki se bogate. Neki ostaju na istom, ali prolaze pored tih bogatih ljudi i to utiče na njih. Ima i onih koje je novac zaobišao, ali im se život opet mijenja. Svi su u vezi sa time. Na jednoj probi u CNP-u sam to shvatio i slikovito predstavio kao kišu. Kad pada kiša neki su na kiši pa kisnu, a neki drugi uživaju u kiši jer su u kući i divno je za spavanje i uživanje. Neki se sklone i čekaju da ta kiša prođe. Ali svi su u vezi sa kišom.

Ulasku stranog kapitala u Crnu Goru, izgleda, Vi biste pripisali istorijski značaj?

- Svi smo svjedoci toga kako su se neke porodice brzo bogatile, a još brže propadale. Svjedoci smo šta sve čovjek dobija kao ponudu da dođe do novca. Imali smo berzu, prodaju zemlje, kladionice, kockarnice… Sve se nekako materijalizovalo, novac je postao saputnik, odnosno bolje reći putevoditelj u životu. Dakle, učinilo mi se da je to jedan momenat u istoriji ove zemlje koji će ostati upamćen i zabilježen kao značajan. Podsjetilo me to na vrijeme Čehova, kada su stare ruske porodice krenule da propadaju zato što su došli neki novi ljudi i počeli da im sijeku višnjike, kupuju imanja, rasturaju, gaze…

I u Crnu Goru su došli neki novi ljudi, puni novca, koji su takođe pokupovali imanja naših ljudi i počeli nanovo da grade. Koliko su oni bitni za priču Vaše predstave?

To je taj silni beton koji je u posljednjih nekoliko godina „izrastao“ od primorja do sjevera. I to je posljedica prodora kapitala. Znamo za dosta primjera ljudi koji su se „nasankali“ u tom poslu, krenuli ambiciozno da grade, ali ih je omela ekonomska kriza. Koliko samo ima ljudi koji su kupili stanove u koje još ne mogu da se usele. Ti problemi, nama svima dobro poznati i već svakodnevni, u doživljaju onih kojima se to dešava dobijaju značaj – biti ili ne biti. Kada sam označio sve te detalje važne za predstavu, shvatio sam da mi nema druge nego da se upustim u nepoznato.

(Izvor:Pobjeda)