Negledljive
"Buntovnice"

Bioskopska trauma

Negledljive "Buntovnice" i zanimljiva bajka o čarobnoj zemlji Oz

Svima ostalima puno sreće, jer „Buntovnice“ nisu film, već teška bioskopska trauma

Buntovnice (Spring Breakers, Harmony Korine, 2013)

Ljetnji raspust. Ljetnji raspust, kučke, ljetnji raspust. Ljetnji raspust prolazi. Ljetnji raspust, kučke, ljetnji raspust. Ljetnji raspust prolazi, prošao je ljetnji raspust. Ljetnji raspust prolazi, kučke. Raspust. Ljetnji. Ljetnji raspust zauvijek.

Ako ste u stanju da prethodne rečenice, inače replike iz filma, čitate sat i trideset minuta bez prestanka, steći ćete približan utisak o tome koliko je mučno iskustvo odgledati „Buntovnice“, djelo od čijeg nekvaliteta će vam utrnuti mozak i to ne do ljetnjeg, već do zimskog raspusta. 

Brit (Ešli Benson), Kendi (Vanesa Hadžins), Koti (Rejčel Korin) i Fejt (Selena Gomez), su četiri djevojke koje žele da za ljetnji raspust odu na Floridu. Kada otkriju da nemaju dovoljno novca, odlučuju da opljačkaju prodavnicu brze hrane.

Nakon pljačke, sav novac troše na drogu i žurke. Kada završe u zatvoru, za njih kauciju plati kriminalac i reper čiji je nadimak Vanzemaljac, odnosno Ejlijen (Džejms Franko). Ispostavlja se da ovaj čin dobre volje ima i svoju tamnu stranu, ali ono što Ejlijen ne zna je da su djevojke opasnije i od njega.

Režiser Harmoni Korin je svoju reputaciju zasluženo stekao kontroverznim ostvarenjem „Klinci“ (1995) za koji je napisao scenario. U međuvremenu se u filmskoj industriji, a i percepciji gledalaca, promijenilo mnogo toga, tako da šokirati publiku eksplicitnim scenama više nije lak posao. Ipak, Korinu to opet polazi za rukom, pri čemu je ovaj put šokantan sveopšti očaj na svim zamislivim nivoima.

Priča filma je prilično jednostavna. Naše junakinje se u neparnim scenama drogiraju, a u parnim maze, ali se maze... tužno. Razlog zašto se tužno, a ne veselo maze je (po stoti put) taj što ljeto prolazi.

Izgleda da je režiser pokušao da ekranizuje pjesmu benda The Doors „Summer’s almost gone“, ali je zaboravio da filmu, za razliku od muzike, teksturu daje ono što gledamo, a ne bjesomučno ponavljanje fraze.

Kada gledalac jednom prihvati neočekivanu činjenicu da ljetnji raspust traje do kraja avgusta, ostaje mu da se fokusira na ostatak filma. Problem je što ubrzo otkriva da u tom, ostatku, nema ničega.

Razlog nekvaliteta ovog filma nije to što opisuje nostalgični hedonizam studentske populacije. Recimo, remek-djelo Rodžera Ejverija „Pravila privlačnosti“ (2002) pokazuje da se može snimiti izuzetan film koji će imati eksplicitnu golotinju, drogiranje, pucnjavu i žurke, a kao bonus, uhvatiće i taj „ljeto je prošlo“ osjećaj, pri čemu glavni junak tu kobnu rečenicu nijednom ne izgovori.

Razlog nije ni lažna i iritantna subverzivnost „buntovnica“. Recimo, nije slučajno što glavne uloge tumače Selena Gomez i Vanesa Hadžins koje su poznate mlađoj populaciji sa Dizni kanala, kao ni to da je ulogu u filmu prihvatila, pa odbila, Majli Sajrus, odnosno Hana Montana.

Tri najveće zvijezde tinejdžerske populacije u suštini žele da raskrste sa Dizni imidžom djece glumaca i, logično, biraju ono što je najbliže pornografiji, samo što se to ovdje ne zove tako, već se zove art.

Problem nastupa kada se shvati da ovaj film i ovakvo ponašanje jeste prirodno ishodište Hane Montane, te da tu subverzije nema ni u tragovima. Ako pogledamo Britni Spirs, Mekoli Kalkina („Sam u kući“), Edvarda Farlonga („Terminator 2“), Kori Hejma, Dru Barimor i da ne nabrajamo dalje, vidimo da nije rijetkost da, kada odrastu, djeca glumci završe kao narkomani ili ljudi sa ozbiljnim psihičkim problemima.

Jednostavno, ni zrelom čovjeku nije lako da se nakon opšteg obožavanja navikne na ravnodušnost, a kamoli djetetu. Tako bi za naše junakinje čista subverzija bila da se zaposle ili završe fakultet, ali za takvo razmišljanje treba gledati seriju kakva je „Friday Night Lights“ (NBC, 2006-2011), a ne Dizni kanal.

Uostalom, poenta čitavog potrošačkog društva je da mu trebaju konzumenti, a ne kritičari, tako da pravi bunt, odnosno rad, uključivanje mozga i nekonformizam, svakako nisu poželjni.

Razlog zašto ovaj film jeste loš je, prije svega, repetitivnost, kako u postavci scena, tako i u dijalozima. Tokom gledanja ćete često imati utisak kao da se nalazite u društvu u kome su svi nadrogirani, osim vas. Još gore: svaki lik u filmu kao da je na različitoj drogi, tako da dobijate vavilonsku kulu narkomanskih opaski bez zajedničkog sadržaoca.

(Izvor:Vijesti)