Iz Nvo 19 su podsjetili da je Bijelo Polje imalo još dvije džamije koje su porušene a što tvrde želi da se izbriše iz kolektivnog sjećanja.

"Čak se ni na turističkom panou, koji se i nalazi na prostoru nekadašnje Hadži- Danuš hanumine džamije, ne nalazi i ta informacija. Ne nalazi se ni na turističkim panoom u dvorištu Gradske džamije na kom se, između ostalog, opisuju ostaci Hajdar- pašine džamije u Radulićima, a nema ni pomena  o srušenim džamijama u centru Bijelog Polja. Ovaj drugi primjer je posebno zabrinjavajući, jer baca svjetlo na već viđenu pasivnost predstavnika Islamske zajednice", naveo je Mirsad Kurgaš direktor pomenute NVO.

Haznadar Mehmed - agina ili Harem - džamija, podignuta je u XVII vijeku u Donjoj mahali. Kako je podsjetio Kurgaš, sada je na tom mjestu stambena zgrada.

"Ugostiteljski objekat u njenom sklopu, simbolično nazvan "Uskok", prije izvjesnog broja godina napravio je i baštu na prostoru gdje se nalazilo groblje. Nažalost, tada a ni kasnije, niko nije reagovao. Nije nam poznato da li je Islamska zajednica tražila povraćaj ove oduzete imovine? U svakom slučaju, prije par godina smo saznali da postoji Ferman sultana Abdulhamida II kojim se potvrđuje vlasništvo nad ovim vakufom", naveo je Kurgaš.

Hadži - Danušhanumina ili Čaršijska džamija, nalazila se u centru grada u nekadašnjoj Ašik mahali.Srušena je u toku Drugog svjetskog rata, bombardovanjem savezničkih snaga 1944.g. Poslije oslobođenja, teren je očišćen, pa je na dijelu gdje se nalazila džamija sagrađen park, a na mezarevima spomenik palim borcima u NOR-u... Vakuf džamije posjedovao je 5 dućana, groblje i livadu u selu Pape, u šahovićkoj opštini...", podsjeća se.

Nakon rušenja džamije i nasipanja mezarja zemljom sa temelja novog Kulturnog centra, Bjelopoljci su ućutali.

"Ta znakovita ćutnja traje i dan - danas. Iako su prije par godina, otvarajući ulicu ispod parka, nađene brojne kosti sa ovog mezarja, niko nije reagovao. Izgradnja kanalizacije u ul. 3. Januara, vjerovatno nije morala proći prostorom nekadašnjeg mezarja, ali... Kao što se moglo očekivati, nađeni su brojni skeleti. Javnost je reagovala nemušto, uglavnom izražavajući revolt putem društvenih mreža. Zakazani protest tim povodom, zabranila je bjelopoljska policija. Lokalna samouprava je zakazala, kao i ostale nadlježne institucije. Necivilizovani, morbidni odnos prema posmrtnim ostacima svojih sugrađana, nije naišao na adekvatnu reakciju Bjelopoljaca. Po svemu sudeći, ovaj sramni čin je bio test, koliko su bjelopoljski građani spremni da se ponize? Očigledno, vladajući režim može biti miran i računati da i na sljedećim izborima ima sigurne glasove", istakao je Kurgaš.

On je napomenuo da je faza izgradnje kanalizacionog sistema kroz staro muslimansko groblje završena i da su tragovi uklonjeni.Nalazi stručnjaka nijesu objavljeni, a kada će - ne zna se - dodaje.

Smatra da nije problem u institucijama sistema, niti vjerskim ili političkim predstavnicima, već u nedostatku građanske svijesti.

Ocjenjuje da, kad se ima u vidu već usvojeni projekat rekonstrukcije, tj.izgradnje novog Gradskog trga, je sasvim izvjesna i dalja devastacija ostataka mezarja Hadži-Danuš hanumine džamije.

"Upozoravamo na nedopustivost ponovnog skrnavljenja posmrtnih ostataka sa tog prostora. Stoga zahtijevamo najhitnije okupljanje relevantnih, stručnih institucija i pojedinaca i iznalaženje adekvatnog rješenja.  Smatramo da ovdje, kao i naprostoru gdje se nalazila Haznadar Mehmed-agina džamija, treba postaviti spomen obilježja. Najprimjerenije je, u skladu sa viševjekovnom tradicijom, izgraditi spomen-obilježje u obliku turbeta, što bi predstavljalo uspomenu na Hadži- Danuš hanumu, Haznadar Mehmed-agu, kao i sve merhume sahranjene na tim mezarjima", smatra direktor NVO 19.

Šahovići - Jedan od najvećih mirnodopskih zločina na ovim prostorima

Bjelopoljski kraj, dodaje Kurgaš, u svojoj dugoj istoriji krije i druga, mnogo mračnija, stravična dešavanja.

"9. novembra 1924. godine započet  je pokolj nedužnog muslimanskog življa u selima Šahovića i Pavinog Polja. Iz današnje perspektive povod za taj zločin je poznat, kao i epilog: na najzvjerskiji način pobijeno je više stotina golorukih muškaraca, žena i djece (tačan broj nikada nije utvrđen, a procjenjuje se da ih je bilo preko hiljadu). Plašeći se daljih stradanja, preostali dio muslimansko- bošnjačkog stanovništva se raselio prema drugim dijelovima Sandžaka, ka Kosovu, Bosni i Turskoj. Poslije bjekstva preživjelih, kako ništa ne bi podsjećalo na Bošnjake / muslimane i islam, porušene su sve džamije a naziv mjesta Šahovići prekršten u Tomaševo", kazao je on.

Zločin, istakao je, nikada nije procesuiran, nije vođena bilo kakva istraga niti je ikada iko odgovarao.

"Zločini i stradanja jesu postali obilježja muslimansko- bošnjačkog naroda, ali mi ne smijemo dozvoliti da to postane način našeg življenja, pretočen u ravnodušnost koju često pogrešno nazivamo merhamet, odbijajući da priznamo da se radi o najobičnijem građanskom kukavičluku. Cilj ovog skupa je želja da na ovim prostorima konačno zavlada iskrena želja za suživotom, a to nije moguće bez eliminisanja "tabu tema"". kaže on.

Njihove težnje je, dodaje, najbolje iskazao gospodin Pero Radović, koji je ponikao sa tih prostora.

“Zločin koji je počinjen nad muslimanskim življem 1924-te u Vraneškoj dolini (Šahovići i Pavino Polje) još je daleko od pažnje i suda javnosti. O njemu su ćutali i izvršioci i stradalnici.I njihovi potomci. To je najgore stanje za obje strane.Jer, ako se grijeh dugo taji, to samo po sebi može da pređe u maligno stanje koje je sklono da eskalira u novo zlo.Objektivno i dobronamjerno osvijetljena istina omogućila bi potomcima generacije koja je počinila zlo da zatraže ruku oprosta, a potomcima stradalnika da je pruže.I jedni i drugi imaju tako mogućnost da unesu mir u svoje duše.Potomci stradalih da dobiju neformalno zadovoljenje pravde, ako već nije bilo formalnog. A potomci onih koji su zlo počinili, da se riješe tereta u kojem nijesu učestvovali., jer nijesu bili ni rođeni. To je put stvaranja normalnog suživota među građanima, bez obzira na njihovu nacionalnost, vjeru ili politička uvjerenja… Do tog cilja moguće je samo preko istine. Do nje se ne može ćutanjem…” , naveo je Radović 2009. godine.

Rastoder: O zlu teško i pričati i ćutati

Autor knjige "Kad su vakat kaljali insani- Šahovići 1924.", akademik, prof. Dr Šerbo Rastoder, u nemogućnosti da prisustvuje ovom skupu, poslao je poruku. U njoj je naveo da je teško zamisliti društvo koje o „najvećoj mrlji crnogorske novije istorije“ nikada javno nije progovorilo. Potomci žrtava i poslije  više od 90 godina od događaja šapatom govore o istom a potomci dželata , uz rijetke izuzetke, odbijaju da javno govore o događaju. Rastoder navodi da se događaja u Šahovićima stide svi, bili potomci dželata ili žrtava.

"Jedan od paradoksa ovih prostora je i činjenica da kada je u pitanju suživot različitih vjerskih i nacionalnih entiteta postoje dvije potpuno različite priče, i nažalost obje su tačne. Jedna je ona o suživotu, toleranciji, vječnoj upućenosti jednih na druge. Druga je atavistička i govori o sukobljavanju, satiranju, potiranju, nasilju nad slabijima. Rekao sam, ne slučajno „nažalost obje su tačne“ da bih pokazao njihovu međusobnu zavisnost i naglasio da priča o toleranciji i suživotu ima smisla samo ako se prethodno racionalizuju ove druge priče iz tamnih naslaga naše iskrivljene podsvijesti i predaju organizovanom sjećanju kao nauk generacijama.U protivnom, naša atavistička svijest se samo dodatno truje i zločini će se ponavljati, o čemu tako ubjedljivo svjedoči novija istorija. Jedna od takvih priča je ona o pokolju nad muslimanskim življem u Vraneškoj dolini, prije više od  90 godina", naveo je Rastoder.

Pita se i zašto uopšte pisati o zlu u vremenu kada naše političke elite afirmišu vjerski i nacionalni sklad, toleranciju i suživot kao osnov za optimizam koji svako razuman podržava? I ovu priču,smatra,  zrelo društvo treba racionalizovati, činjenično potvrditi, ovjeriti i smjestiti je u istoriju kao već ispričanu priču. Istorijsko iskustvo, dodao je on, pokazuje da su na Balkanu svi sposobni za zločin. Ipak, kod nas, priče o zločinima, nerijetko liče na propagandu zla u začaranom krugu beskonačnih osveta.

"Takvo shvatanje često uzrokuje poimanje istorije kao priručnika zla, koji sadrži samo one lekcije koje mogu „pravdati moje zlo“. Zato na Balkanu svi narodi misle da imaju pravo na zlo i da se to pravo uvećava brojem „mojih žrtava“. Otuda i potreba da se one stalno uvećavaju u vremenima kada se krug zla želi ponovo odmotati u svijestima onih koji smisao svog življenja nalaze u nesreći drugih. Zato je o zlu podjednako teško i pričati i ćutati; jer i jedno i drugo može ličiti samo na svjesno ili nesvjesno pravdanje ljudske destrukcije. A nje je na ovim prostorima bilo više nego bilo gdje drugdje. Zato su knjige o zločinima najdeblje a priče o zlu najduže. Kada pročitate samo jednu, iz istog tematskog kruga, vi možete postati saučesnik. Kada pročitate sve, možete se razočarati u ljudsko biće. Mislim da je vrijeme da ćutanjem o zločinu odbijemo da budemo saučesnici i da jedna cjelovita i argumentovana, do kraja ispričana priča, može biti poželjna terapija za liječenje ostataka atavističke svijesti koja čuči u svima nama. Zapravo, odbijanje da se ćuti o zlu je jedan od glavnih motiva za nastanak ove studije. Uvjereni smo da se svaka „priča“ bez obzira koliko bila opora, teška, mračna i destruktivna, mora ispričati na naučno prihvatljiv način. To znači uspostaviti vrijednosni sud u kojem je svako ubistvo nedužnog, nenaoružanog čovjeka, zločin. Ne postoji „moj“ ili „tvoj“ zločin, „moj“ ili „tvoj“ zločinac. Postoji samo sposobnost da se zlo prepozna kao ostatak ljudske patologije i spremnost da se prizna da su za „zlo“ koliko i za „dobro“ sposobni svi, bez obzira na vjerski, nacionalni i politički predznak. U to ime sa gnušanjem i prezirom posmatram svako „zlo“ učinjeno i u ime naroda kojem pripadam. Sa ne manjim prezirom odbijam i svaki prigovorusmjeren ka navodnoj potrebi da se piše samo o zločinima počinjenim„nad mojim narodom“ a da to ne radimo u u slučajevima kada se radi o „zlu“kojeg su počinili pripadnici „mog naroda“.", poručio je Rastoder.

Huzeir - aga Dervović - dobar čovjek u lošem vremenu

O Huzeir- agi Dervoviću, zahvaljujući kome Bijelo Polje nije doživjelo sudbinu Šahovića, govorio je Aleksandar Srdanović, građanski aktivista i borac za ljudska prava.

Prema njegovim riječima, jedan od najvećih filantropa i dobročinitelja u istoriji Bijelog Polja, Huzeir - aga Dervović u Bijelom Polju nema svoju ulicu, ali nema ni mezar, niti do sada spomen ploču ili spomenik.

 Postavljena spomen-ploča Huzeir-agi Dervoviću

"Sve to je manje priča o, kako rekoše za njega, "dobrom čovjeku u lošem vremenu", a više o nama, Bjelopoljcima koji smo dozvolili da zaborav i politikantska potreba sadašnjosti nadjača pamćenje i istorijsku istinu. Nije zaborav slučajnost, morao nam se desiti jer nijesmo svjesni da je samo borba čovjeka protiv moći i vlasti, suštinski borba pamćenja protiv zaborava.  Pa, kad smo kukavički odustali od borbe i još usvojili vrijednosne kriterijume ovog vremena koji u velikoj mjeri ne poznaju humanost, čast i čojstvo, jasno je otkud među zaboravljenima i Huzeir- aga Dervović . Nametnuti zaborav prema jednom od najznačajnijih Bjelopoljaca, kao neku vrstu zabrane sjećanja, danas jedni prakticiraju kao diktat po kojem žele ćutanjem sakriti krvavu prošlost svojih predaka, koji su počinili zločin u Šahovićima 1924. godine, dok drugi uz nejasnu servilnost prema prvima, moguće imaju nelagodu zbog nemirne savjesti i svijesti da danas oni većinom jesu antipod svemu onom što je Huzeir-aga bio. Istorijska istina je jasna i kaže da je Huzeir-aga založio svoje ime i bogati imetak te 1924. godine, da bi sačuvao živote bjelopoljskih muslimana, i da je uspio u tome. Izgleda da mu baš taj uspjeh ne praštamo i tu smo u stavu jedinstveni sa različitim motivima opet. Jedan dio nas ga mrzi jer je njegovo dobročinstvo spriječilo naše pretke da popale i satru "pusto tursko",  a drugi dio nas ga voli jer je njegov kriterijum bio da se glas na izborima daje za život a ne za 50- 100 eura, kao danas.", kazao je Srdanović.

Iz NVO 19 ističu da "zločin u Šahovićima predstavlja jedan od najvećih mirnodopskih zločina na ovim prostorima. Svojevrstan memoricid je podrazumijevao i neobilježavanje stratišta".

Sa skupa iz Bijelog Polja je upućen zahtjev Skupštini opštine Bijelo Polje, kao i crnogorskom parlamentu, da se pokrene inicijativa da se u Crnoj Gori proglasi Dan sjećanja na Šahovićke žrtve. 

"Zahtijevamo da se postavljanjem spomen-obilježja lociraju mjesta u Šahovićima - Tomaševu gdje su se nalazile džamije do 1924. godine. Isto tako, od lokalne samouprave zahtijevamo formiranje specijalne komisije koja će, u saradnji sa Islamskom zajednicom, locirati i adekvatno obezbijediti preostala mezarja na prostoru Vraneške doline. Riječ je o jednom civilizacijskom činu koji bi trebao označiti početak jedne nove epohe na ovim prostorima. Jer, nema stvarnog pomirenja i suživota bez prava na istinu", poručio je Kurgaš.

Nakon skupa na Trgu, predstavnici NVO "Broj 19", sa prijateljima i saradnicima, postavili su spomen-ploču Huzeir-agi Dervoviću, starom ćukovačkom mezarju gdje je i sahranjen.

"Od prvog pokušaja, prije šest godina, ova spomen- ploča je putovala od Bijelog Polja do Bara i nazad. Nalazila se i kod rođaka i muslimana... Kojim je prijećeno i koji su prijetili.A onda se ponudio da je čuva Aleksandar - Aco Srdanović. On i Vlatko Kadić su još jednom pokazali kako se žive "Primjeri čojstva i junaštva" i da Crna Gora ima budućnost!", navode iz NVO 19.