Svjetska premijera pozorišnog komada Mire Furlan „Dok nas smrt ne razdvoji”, u režiji Predraga Mikija Manojlovića, biće izvedena u četvrtak, 25. aprila, na sceni „Radionice integracije” u Beogradu.
Manojlović je dramsko štivo Mire Furlan pročitao još prije tri godine, a sada ga evo postavljanja i na scenu.
Drama „Dok nas smrt ne razdvoji” je zapravo komad za četiri lica. Priča se odvija sedamdesetih godina prošlog vijeka na ovom području, a prati sudbinu tri žene: bake, majke i kćerke. Glumačku ekipu čine: Anita Mančić, Jasna Đuričić i Jovana Gavrilović, studentkinja Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu u klasi Vladimira Jevtovića, i Miki Manojlović, koji se pojavljuje i kao producent projekta. Kostimograf je Jelisaveta Tatić, scenograf Darko Nedeljković, a saradnik za jezik i scenski govor Bogdan Diklić, piše Politika.
Poslije romana „Totalna rasprodaja” evo iščekujemo scensko čitanje vašeg dramskog prvijenca „Dok nas smrt ne razdvoji”. Koji su motivi pisanja ove drame?
Dramu sam napisala, ili je ona mene napisala, prije nekoliko godina. To se naprosto desilo, neplanirano. Ako moram pronaći neki motiv, onda je on – pretpostavljam – potreba da se zapiše nešto o vlastitom odrastanju i o likovima koji su obilježili moj život. Ali to je valjda motiv svakog pisanja.
Kako je došlo do toga da vaš dramski prvijenac bude premijerno izveden baš u Beogradu?
Miki Manojlović, kome sam pokazala komad prije neku godinu, poželio je da ga postavi u Beogradu, na moju veliku radost. To je priča koja nije vezana ni za koji ovdašnji grad posebno, ista priča se mogla dešavati u Zagrebu, u Sarajevu, u Beogradu. To je priča koja je vezana za jedno vrijeme i za jednu zemlju, zemlju koje više nema. Miki zna to vrijeme i tu zemlju. On je čovjek sa pravim, dubokim senzibilitetom koji je tačno osjetio o čemu se tu radi i o kakvim je ljudima riječ.
Naslov drame „Dok nas smrt ne razdvoji” je simboličan, metaforičan, intrigantan. Zašto ste je ovako naslovili?
Ne znam. To je rječenica koja se izgovara kad se ljudi vjenčavaju. Ovdje ona stoji u drugom kontekstu, u kontekstu veze između dvije žene, veze koju može prekinuti samo i jedino smrt. A možda ni ona.
Kako vam iz američke perspektive danas izgleda život na „ovim prostorima”?
Često dolazim na „ove prostore” . Ta sintagma sada, evo, zamjenjuje onu tako omraženu riječ koja se već 20 godina svim sredstvima pokušava egzorcirati iz kolektivnog pamćenja. Vidim mnoge probleme, vidim opšte osiromašenje, vidim apatiju i beznađe. Ali, bez obzira na ekonomske i političke probleme u svim sredinama, u sferi umjetnosti još uvijek ima života i inspiracije i pravih kvaliteta.To me uvijek ponovno razveseli i da mi nadu u budućnost u mojoj bivšoj zemlji.
(Izvor:B92)
