Uspjelo se, međutim, tek djelimično - do nivoa takozvane administrativne evidencije. Ali, ključna dilema o dokumentacionoj osnovi i kontrolnim državnim mehanizmima ostala je nerazriješena, pa ni do danas nije sasvim jasno po kojim pravnim normama se osnivaju vjerske škole izvan sistema Islamske zajednice u Crnoj Gori.

Iako se u članu 17 Ugovora sa državom iz 2012. godine navodi da Islamska zajednica ima pravo da osniva vjerske škole i obrazovne institucije višeg nivoa za potrebe školovanja vjerskog osoblja, nema jasne odrednice koja bi sugerisala odnos potpisnica Ugovora (Vlade i IZ) prema takozvanim alternativnim obrazovnim ustanovama poput rožajske ženske Medrese, islamskih vrtića ili škola Časnoga Kurana.

I sve to potpuno van sistema i mogućnosti bilo kakve kontrole Islamske zajednice u Crnoj Gori.

U članu 20, doduše, dodatno se objašnjava da u skladu sa principom vjerske slobode, Crna Gora priznaje osnovno pravo roditelja na vjersko podučavanje njihove đece.

Ali, ni sa tom konstatacijom se ne razaznaje da li Islamskoj zajednici pripada ekskluzivno pravo osnivanja obrazovnih i vaspitnih ustanova ili se van tog sistema mogu uključivati i vjerske zajednice čija su sjedišta u drugim državama.